Hajde sjedi, vidi ovo…

Koliko često uspijem sjesti i promotriti svoj dan, svoje postupke, svoju trenutnu životnu situaciju, dati smisao i objašnjenje svojim postupcima, smiriti se, sjesti i promotriti drugog pokraj sebe, dati mu dio svoga vremena, a ne ostatak ili tek višak?

Mk 12, 38-44

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:

»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«

Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«  

        I ove nedjelje evanđelje nas smješta u hram, točnije u njegovu riznicu. Hram kao „žiža“, mjesto koje uvijek vrvi mnoštvom ljudi, morao je imati i potrebnu infrastrukturu za prijem tolikoga mnoštva, ali i mogućnosti gdje bi se mogle kupiti životinje za žrtvu, zamijeniti novac u hramsku valutu, pa tako i mjesto gdje bi ljudi mogli dati svoj prilog za uzdržavanje hrama, svećenstva i liturgijskog posuđa. Ta riznica bila je smještena u predvorju hrama i bila je na otvorenom da joj može pristupiti mnoštvo naroda. Tamo je uvijek bio dežurni svećenik koji je primao priloge, utvrđivao ispravnost novca i vikao tko je koliko dao, a zatim bi tu svotu ubacio u riznicu. Zasigurno je bogatašima laskalo kada bi viknuo svotu koju su oni ubacili.

        Lako se može predočiti ova slika: gužva, vikanje, bacanje velike količine novca, razni profili ljudi… U toj masi ljudi dolazi sirota udovica koja ubacuje dva novčića najmanje vrijednosti, ali ubacuje sve svoje.

    Nekako bih ovaj odlomak podijelio u tri dijela. Prvi je onaj u kojem se Isus obraća mnoštvu kroz pouku o pismoznancima, drugi dio bi bio kada Isus sjedi i promatra, a treći kada govori učenicima.

        U prvom dijelu Isus govori mnoštvu. Ako imamo pred očima onaj opis situacije kod riznice i one vreve, onda nam je lako zamisliti da je to mnoštvo sastavljeno od svakakvih profila ljudi. Bilo je tu onih koji slušaju Isusovu pouku, kao i onih koji ne slušaju, već možda odmahuju rukom, ili prozvanih pismoznanaca. Isus priča o pismoznancima u dugim haljinama, koje same po sebi nisu nužno nešto loše, ali su vrlo nezgodna odjeća za rad. U ovome bismo mogli nazrijeti naznake vjere bez djela, odnosno tu vidimo ljude koji uzaludno gomilaju molitve bez spremnosti da „zaprljaju“ ruke i pomognu potrebnima. 

        Drugi, meni osobno važan dio ovoga ulomka, može se svesti na dva glagola: sjesti i promatrati. Stav sjedenja je znak spremnosti za upiti neke nove informacije, smiriti se, odmoriti. Tako i mi sjedimo za vrijeme liturgijskog čitanja Božje Riječi kao i nakon pričesti. Promatrati bi značilo „nešto dobro pogledati“, „ispitati pogledom“, odnosno temeljito se upoznati s nečim, dobro razmotriti. Ako to spojimo sa sjedećim stavom, zaključujemo da je Isus imao odličan uvid u situaciju koja se događa pred njim. Tko zna bi li i primijetio onu udovicu da nije sjeo i promatrao? Bitan detalj je da Isus ne ide od mnoštva. Ostavši u istom prostoru, on jednostavno izlazi iz mnoštva na malo mirnije mjesto, ali i dalje je dovoljno blizu da vidi što se događa.

        U trećem dijelu Isus se obraća svojim učenicima. Kao što i mi sa svojim prijateljima i bližnjima želimo odmah podijeliti nešto što smo vidjeli, tako i Isus ovu tek viđenu scenu sa siromašnom udovicom odmah želi priopćiti svojim učenicima i protumačiti je. Protumačiti ne samo djelo sirote udovice, nego njezin životni stav, njezino davanje svega te njezino potpuno predanje svega što ima. Ona ne samo da ostavlja sve i ide za Bogom, već uopće ne brine za sutra. Slobodna je kao vrabac na grani. A ako Bog brine i o vrapcu, koliko će tek o njoj, o meni i o tebi!

        Živimo u užurbanom dobu, kada se doslovno trči s jedne obaveze na drugu. Koliko puta u toj našoj vrevi života uspijem sjesti i promatrati? Koliko često uspijem sjesti i promotriti svoj dan, svoje postupke, svoju trenutnu životnu situaciju, dati smisao i objašnjenje svojim postupcima, smiriti se, sjesti i promotriti drugog pokraj sebe, dati mu dio svoga vremena, a ne ostatak ili tek višak?

Iziđi iz mnoštva, sjedi i promotri što se događa pred tobom, podijeli to sa svojim prijateljima!

Sjedi, promotri svoj život, daj Bogu vrijeme, budi spreman djelovati. Daj mu sve od sebe, a ne višak!