Nije grijeh biti pismoznanac niti je uvjet za svetost biti udovica. Uvjet za svetost je iz ljubavi predati sve što imam i što jesam Bogu.
Iz Evanđelja po Marku:
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: »Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
Iz ovog odlomka vidimo dva lika koja Isus suprotstavlja. To su lik pismoznanca i lik udovice. Kad Isus kaže da se treba čuvati pismoznanaca, ne misli na sve njih. Deset redaka prije u Markovu evanđelju možemo vidjeti kako je pohvalio pismoznanca. Nije ih sve strpao u jedan koš. Sada govori konkretno o onima koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke.
Duge haljine se povezuju s ulogom odvjetnika koju su pismoznanci nerijetko imali u tadašnjem društvu. Najčešći su im klijenti bile udovice. One su bile najniži članovi društva. Pismoznanci im pomažu, ali da bi pribavili sebi slavu, pozdrave na trgovima. Tako Isus zaključuje da će one koji rade u sudstvu, stići osuda. Još veća osuda će biti onima koji pozdrave na trgu žele kupiti molitvom. Na stranu ovih pismoznanaca možemo svrstati i bogataše koji ubacuju od svoga suviška u riznicu. Jasno je da oni imaju identične razloge činjenja dobrih djela kakve imaju i pismoznanci koje Isus kritizira.
Na drugoj strani je udovica. Ona je simbol najnižih. Predstavnica je svih koje se ne pozdravlja na trgovima. Ona ima dva novčića. Mogla je ostaviti sebi jedan, a jedan ubaciti u riznicu. Tako ne bi u potpunosti ostala bez novca, a ipak bi ljudi vidjeli da je nešto ubacila. Da je ona tako postupila, ne bi se razlikovala od pismoznanca o kojima Isus govori. Tada bi taj jedan ubačeni novčić ostao novčić kojim se kupuje slava. Budući da je ona ubacila oba, oni su postali slika njezinog života. Ona je dala svoj prilog za uzdržavanje Hrama, građevine koja je simbol Božje prisutnosti među ljudima. Čin ubacivanja novčića je postao čin predavanja cijelog života prisutnom Bogu.
Poruka ovog teksta je jasna. Ako budemo činili dobre stvari kako bismo stekli čast, nećemo se dobro provesti. Još je gore ako molitvu iskoristimo u te svrhe. Trebali bismo usmjeravati svoj život na put ove udovice. Pokretač naših djela treba biti ljubav prema Bogu. Tada mi možemo biti pismoznanci, teolozi, odvjetnici, udovice ili bilo što drugo.
Dakle, nije grijeh biti pismoznanac niti je uvjet za svetost biti udovica. Uvjet za svetost je iz ljubavi predati sve što imam i što jesam Bogu.
