Bitno je da ja imam, a drugi pored mene nema ni za osnovne životne potrebe, a toliki oko nas umiru od gladi. Vrijednosti su se poprilično izmijenile te više nije bitno biti, nego imati.
Sva čitanja današnje dvadeset i šeste nedjelje kroz godinu, počevši od proroka Amosa, svetog Pavla apostola Timoteju pa do evanđelista Luke, mogla bi se svesti na jedinstveni govor o socijalnoj pravdi. Svaki od njih na sebi svojstven način govori i upozorava o socijalnoj neravnopravnosti među ljudima.
Još od prvog razreda osnovne škole, dok smo bojali crteže nastale na osnovu evanđeoskih prispodoba, u glavi mi je ostala urezana slika debelog bogataša s prepunim stolom hrane i siromašnog i mršavog Lazara koji prepun čireva sklupčen leži negdje u kutu. Ta slika željela je na prihvatljiv i vizualan način nama djeci poručiti kako se ne trebamo ponašati poput ovog bogataša kojemu evanđelist Luka ne navodi čak ni ime. Ovdje se ne želi reći da je bogatstvo i prepun stol samo po sebi nešto loše. Negativnost je u tome što bogataš sebe i svoje ime stavlja u drugi plan, a u prvi plan stavlja svoje bogatstvo koje grčevito čuva samo za sebe. Nije važno tko je on nego njegovo bogatstvo, tj. ono što on ima. Naglasak je stavljen na posjedovanje. Za razliku od bogataša svima je jasno da ovaj siromah ima svoje ime. Samo njegovo ime Lazar nije ovdje slučajno nego itekako ima svoje značenje. U grčkom jeziku ime Lazar dolazi od riječi Lazaros, a u hebrejskom od riječi El'azar što bi značilo Bog je pomogao. Samim time što mu evanđelist navodi ime želi nam poručiti da taj siromah koji je odbačen od ovoga bogataša ima svoje dostojanstvo. Nedostatak osnovnih sredstava za život ne umanjuje njegovo dostojanstvo čovjeka. U prvom planu je on kao osoba, njegova bit, a ne njegova neimaština i njegovo posjedovanje, tj. neposjedovanje.
Na poseban način mi se čini zanimljivim sami završetak prispodobe gdje bogataš moli oca Abrahama da pošalje Lazara njegovoj braći da im posvjedoči da i oni ne dođu u mjesto muka u kojima se on nalazi. Bogataš na pomalo naivan način misli da bi se nešto moglo promijeniti ako bi tkogod od mrtvih došao i upozorio ih. Svima nam je jasno da se takvo što neće dogoditi no ipak nerijetko mnogi od nas takvo što spominju i priželjkuju. Kao što je bogataš, kao i Lazar, imao Mojsija i Proroke, tako i mi danas imamo Pismo. Ako se toga ne budemo pridržavali ništa drugo nam neće pomoći, pa ni da netko od mrtvih dođe i upozori nas. Čini se da poput bogataša nedovoljno ozbiljno shvaćamo Pismo. Kao da uvijek tražimo nešto više, a toga nema. Sve je već rečeno, a na nama je samo da to izvršavamo.
Na samome početku sam spomenuo kako prorok Amos, koji je prorok socijalne pravde, također upozorava te govori Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori! I njima će doći kraj. Sveti Pavao potiče da se teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću. Pitamo se što od ovoga nabrojanoga mi danas posjedujemo i u kolikoj mjeri!? Današnja čitanja i evanđelje itekako su aktualni u današnjem svijetu koji vrlo malo ili nikako ne mari za socijalnom pravednošću. Bitno je da ja imam, a drugi pored mene nema ni za osnovne životne potrebe, a toliki oko nas umiru od gladi. Vrijednosti su se poprilično izmijenile te više nije bitno biti, nego imati. Spomenuli smo da evanđelist bogatašu ne navodi ime. Danas je situacija obrnuta. Bogataška imena svi znaju, a siromah i dalje ostaje 'samo' siromah čije ime ljudima nije bitno. Koliki od nas su zastali i popričali s nekim od siromaha koji nas okružuju, pitali ga za ime, kako je i td. Jer, samo koja kuna ili sendvič nije dovoljno. Ponekada su puno potrebniji tople ljudske riječi. Ovdje ne govorimo protiv bogataša, pogotovo ne protiv onih koji su svoj imetak stekli na pošten način. Ali, što je s onim drugima? Jedan od crkvenih otac reče da višak novca koji imamo ne pripada nama, nego siromasima. Niti kaput i ciple koje nam trunu u ormaru nisu naše vlasništvo. To pripada siromasima. Što je s nama? Znamo da nam nitko neće doći i upozoriti nas. Znamo da nakon nas ve ostaje na zemlji. Znamo da imamo Pismo. Što činimo?
Još od prvog razreda osnovne škole, dok smo bojali crteže nastale na osnovu evanđeoskih prispodoba, u glavi mi je ostala urezana slika debelog bogataša s prepunim stolom hrane i siromašnog i mršavog Lazara koji prepun čireva sklupčen leži negdje u kutu. Ta slika željela je na prihvatljiv i vizualan način nama djeci poručiti kako se ne trebamo ponašati poput ovog bogataša kojemu evanđelist Luka ne navodi čak ni ime. Ovdje se ne želi reći da je bogatstvo i prepun stol samo po sebi nešto loše. Negativnost je u tome što bogataš sebe i svoje ime stavlja u drugi plan, a u prvi plan stavlja svoje bogatstvo koje grčevito čuva samo za sebe. Nije važno tko je on nego njegovo bogatstvo, tj. ono što on ima. Naglasak je stavljen na posjedovanje. Za razliku od bogataša svima je jasno da ovaj siromah ima svoje ime. Samo njegovo ime Lazar nije ovdje slučajno nego itekako ima svoje značenje. U grčkom jeziku ime Lazar dolazi od riječi Lazaros, a u hebrejskom od riječi El'azar što bi značilo Bog je pomogao. Samim time što mu evanđelist navodi ime želi nam poručiti da taj siromah koji je odbačen od ovoga bogataša ima svoje dostojanstvo. Nedostatak osnovnih sredstava za život ne umanjuje njegovo dostojanstvo čovjeka. U prvom planu je on kao osoba, njegova bit, a ne njegova neimaština i njegovo posjedovanje, tj. neposjedovanje.
Na poseban način mi se čini zanimljivim sami završetak prispodobe gdje bogataš moli oca Abrahama da pošalje Lazara njegovoj braći da im posvjedoči da i oni ne dođu u mjesto muka u kojima se on nalazi. Bogataš na pomalo naivan način misli da bi se nešto moglo promijeniti ako bi tkogod od mrtvih došao i upozorio ih. Svima nam je jasno da se takvo što neće dogoditi no ipak nerijetko mnogi od nas takvo što spominju i priželjkuju. Kao što je bogataš, kao i Lazar, imao Mojsija i Proroke, tako i mi danas imamo Pismo. Ako se toga ne budemo pridržavali ništa drugo nam neće pomoći, pa ni da netko od mrtvih dođe i upozori nas. Čini se da poput bogataša nedovoljno ozbiljno shvaćamo Pismo. Kao da uvijek tražimo nešto više, a toga nema. Sve je već rečeno, a na nama je samo da to izvršavamo.
Na samome početku sam spomenuo kako prorok Amos, koji je prorok socijalne pravde, također upozorava te govori Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori! I njima će doći kraj. Sveti Pavao potiče da se teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću. Pitamo se što od ovoga nabrojanoga mi danas posjedujemo i u kolikoj mjeri!? Današnja čitanja i evanđelje itekako su aktualni u današnjem svijetu koji vrlo malo ili nikako ne mari za socijalnom pravednošću. Bitno je da ja imam, a drugi pored mene nema ni za osnovne životne potrebe, a toliki oko nas umiru od gladi. Vrijednosti su se poprilično izmijenile te više nije bitno biti, nego imati. Spomenuli smo da evanđelist bogatašu ne navodi ime. Danas je situacija obrnuta. Bogataška imena svi znaju, a siromah i dalje ostaje 'samo' siromah čije ime ljudima nije bitno. Koliki od nas su zastali i popričali s nekim od siromaha koji nas okružuju, pitali ga za ime, kako je i td. Jer, samo koja kuna ili sendvič nije dovoljno. Ponekada su puno potrebniji tople ljudske riječi. Ovdje ne govorimo protiv bogataša, pogotovo ne protiv onih koji su svoj imetak stekli na pošten način. Ali, što je s onim drugima? Jedan od crkvenih otac reče da višak novca koji imamo ne pripada nama, nego siromasima. Niti kaput i ciple koje nam trunu u ormaru nisu naše vlasništvo. To pripada siromasima. Što je s nama? Znamo da nam nitko neće doći i upozoriti nas. Znamo da nakon nas ve ostaje na zemlji. Znamo da imamo Pismo. Što činimo?
