Ulazna pjesma treće nedjelje došašća poziva nas na radost: "Gaudete in Domino semper! Iterum dico, gaudete! Dominus prope est!" (Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu! – Fil 4, 4-5).
I sama čitanja nas pozivaju na radost zbog skorog Gospodinovog dolaska koji će donijeti pravdu svim narodima: "Jer kao što zemlja tjera svoje klice, kao što vrt niknuti daje sjemenju, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima"(Iz 61, 11).
Svi u svojim životima očekujemo pravdu, ali ne smijemo malaksati te biti tužni zbog mogućih nepravdi jer sv. Pavao kaže: "Radujte se uvijek! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu!" (1Sol 5, 16-17). Ovdje Pavao daje upute kojih se trebamo pridržavati kako bismo cijelim svojim bićem bili spremni za dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Ako nam se to ponekada učini nemogućim i preteškim, ne smijemo gubiti nadu jer je vjeran onaj koji nas poziva te će On to i učiniti. Mi možemo biti nevjerni, ali On vjeran ostaje.
Iako se u samom evanđelju nigdje ne spominje radovanje, to se ipak da nazrijeti. Da se nazrijeti poticaj na radovanje za one koji očekuju Kristov dolazak koji se uskoro treba dogoditi. U Ivanovom evanđelju Ivan Krstitelj se ne predstavlja kao "preteča" Isusa Krista. On nastupa kao svjedok za Isusa Krista koji je došao kao Svjetlo. Nije došao samovoljno, nego je poslan od Boga. Ivanova uloga je svjedočanska i to pred službenim Izraelom, pred cijelim narodom i pred svojim učenicima. Isus svećenicima i levitima ne odgovara tko on jest, nego tko nije. Izgleda čudno. Rekli bismo da izbjegava odgovor, da nešto "glumi", ali Ivan Krstitelj ne čini ništa od toga, nego svojim negativnim odgovorom pozornost skreće na drugoga, na onoga koji je bitan i za kojega svjedoči, a to je Isus Krist. Na daljnje ustrajavanje farizeja da saznaju tko je on, Ivan Krstitelj se koristi Izaijinim citatom 40, 3 te kaže: "Ja sam glas koji viče u pustinji: 'Poravnite put Gospodnji!'" Ivan i dalje ukazuje na Onoga koji ima doći. On nas sve upozorava da pripravimo put Gospodinu i poravnamo staze naših srdaca i neurednih navika. Farizeji su ustrajni te ih zanima zašto Ivan krsti, a nije ni Krist, ni Ilija, ni prorok, a on im opet ukazuje na Onoga koji dolazi za njim i kojemu on nije dostojan odriješiti ni remenje na obući. Teško je i zamisliti koja je to veličina koja ima doći. Doček takve osobe treba biti poseban, dobro isplaniran i organiziran jer se to, očito, ne događa svakodnevno. Ivanovo krštenje vodom ima smisao samo u tome da upozori na Onoga koji dolazi. Cijelo Ivanovo djelovanje je usmjereno na svjedočanstvo za Krista i najavu Njegova dolaska. Ivan je sebe zanijekao da bi istaknuo pravu i istinsku vrijednost koju svi još ne mogu prepoznati iako se nalazi među njima. Oni očekuju nekog drugog Mesiju, a On je već u njihovoj sredini.
Zapitajmo se u kakvoj se sredini mi nalazimo i kakvog Mesiju očekujemo ako ga uopće očekujemo!? Činimo li išta da posvjedočimo za Onoga koji ima doći ili uopće ne želimo da dođe jer nam je ovako dobro. Njegov dolazak nam može "uzburkati" savjest, poremetiti planove. Sveti Pavao nas potiče da se uvijek i bez prestanka radujemo, a sami znamo da smo vrlo često daleko od te istinske radosti. Pitam se, možemo li bez prave i istinske radosti posvjedočiti za Krista koji je među nama i koji ima doći!? Nekada se čini da smo previše snuždeni i da za tu snuždenost tražimo bilo kakve razloge kako bi se opravdali. Kao da uživamo u toj svojoj tuzi i blatu!? Stvoreni smo za radost, a kada dođu teški trenutci trebamo se zagledati u Njega, tj. uvijek trebamo biti zagledani u Njega.
Radujmo se, makar nam to ponekada i ne išlo od ruke! Radujmo se, jer život je radost i Krist dolazi zbog nas i naše radosti. Hoćemo li izabrati radost i volju Božju ili tugu, ovisit će prvenstveno od nas samih. Učinimo pravi izbor!
Svi u svojim životima očekujemo pravdu, ali ne smijemo malaksati te biti tužni zbog mogućih nepravdi jer sv. Pavao kaže: "Radujte se uvijek! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu!" (1Sol 5, 16-17). Ovdje Pavao daje upute kojih se trebamo pridržavati kako bismo cijelim svojim bićem bili spremni za dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Ako nam se to ponekada učini nemogućim i preteškim, ne smijemo gubiti nadu jer je vjeran onaj koji nas poziva te će On to i učiniti. Mi možemo biti nevjerni, ali On vjeran ostaje.
Iako se u samom evanđelju nigdje ne spominje radovanje, to se ipak da nazrijeti. Da se nazrijeti poticaj na radovanje za one koji očekuju Kristov dolazak koji se uskoro treba dogoditi. U Ivanovom evanđelju Ivan Krstitelj se ne predstavlja kao "preteča" Isusa Krista. On nastupa kao svjedok za Isusa Krista koji je došao kao Svjetlo. Nije došao samovoljno, nego je poslan od Boga. Ivanova uloga je svjedočanska i to pred službenim Izraelom, pred cijelim narodom i pred svojim učenicima. Isus svećenicima i levitima ne odgovara tko on jest, nego tko nije. Izgleda čudno. Rekli bismo da izbjegava odgovor, da nešto "glumi", ali Ivan Krstitelj ne čini ništa od toga, nego svojim negativnim odgovorom pozornost skreće na drugoga, na onoga koji je bitan i za kojega svjedoči, a to je Isus Krist. Na daljnje ustrajavanje farizeja da saznaju tko je on, Ivan Krstitelj se koristi Izaijinim citatom 40, 3 te kaže: "Ja sam glas koji viče u pustinji: 'Poravnite put Gospodnji!'" Ivan i dalje ukazuje na Onoga koji ima doći. On nas sve upozorava da pripravimo put Gospodinu i poravnamo staze naših srdaca i neurednih navika. Farizeji su ustrajni te ih zanima zašto Ivan krsti, a nije ni Krist, ni Ilija, ni prorok, a on im opet ukazuje na Onoga koji dolazi za njim i kojemu on nije dostojan odriješiti ni remenje na obući. Teško je i zamisliti koja je to veličina koja ima doći. Doček takve osobe treba biti poseban, dobro isplaniran i organiziran jer se to, očito, ne događa svakodnevno. Ivanovo krštenje vodom ima smisao samo u tome da upozori na Onoga koji dolazi. Cijelo Ivanovo djelovanje je usmjereno na svjedočanstvo za Krista i najavu Njegova dolaska. Ivan je sebe zanijekao da bi istaknuo pravu i istinsku vrijednost koju svi još ne mogu prepoznati iako se nalazi među njima. Oni očekuju nekog drugog Mesiju, a On je već u njihovoj sredini.
Zapitajmo se u kakvoj se sredini mi nalazimo i kakvog Mesiju očekujemo ako ga uopće očekujemo!? Činimo li išta da posvjedočimo za Onoga koji ima doći ili uopće ne želimo da dođe jer nam je ovako dobro. Njegov dolazak nam može "uzburkati" savjest, poremetiti planove. Sveti Pavao nas potiče da se uvijek i bez prestanka radujemo, a sami znamo da smo vrlo često daleko od te istinske radosti. Pitam se, možemo li bez prave i istinske radosti posvjedočiti za Krista koji je među nama i koji ima doći!? Nekada se čini da smo previše snuždeni i da za tu snuždenost tražimo bilo kakve razloge kako bi se opravdali. Kao da uživamo u toj svojoj tuzi i blatu!? Stvoreni smo za radost, a kada dođu teški trenutci trebamo se zagledati u Njega, tj. uvijek trebamo biti zagledani u Njega.
Radujmo se, makar nam to ponekada i ne išlo od ruke! Radujmo se, jer život je radost i Krist dolazi zbog nas i naše radosti. Hoćemo li izabrati radost i volju Božju ili tugu, ovisit će prvenstveno od nas samih. Učinimo pravi izbor!
