Dakle, slušanje prije govorenja. Samo slušanjem Božje riječi možemo shvatiti ono što nam Bog želi reći.
Mk 7, 31-37
U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« – to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No, što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«
Nekoliko puta u evanđelju nailazimo na to da pojedine Isusove riječi nisu prevedene na grčki jezik, već su zadržane u svom originalnom obliku, onako kako su izgovorene. Zadržavajući ove riječi, pisci evanđelja željeli su naglasiti snagu izvorne Kristove riječi. U većini je slučajeva to kratka i oštra riječ ili nekakav izraz za iskazivanje osjećaja koji bi prethodili nekom događaju, najčešće čudu, odnosno ozdravljenju. Kada se ove, većinom aramejske riječi koriste u evanđeljima, razumijemo da su korištene namjerno kako bi se naglasila intimnost trenutka i osobni odnos Isusa s onim s kim komunicira. Zbog toga i evanđelist Marko pred nas danas stavlja riječ effata (otvori se) kao glavnu misao evanđeoske poruke. Iz značenja ove kratke riječi možemo zaključiti da je otvorenost središte današnjeg razmišljanja.
Čitamo da ovaj događaj počinje tako što Isus dolazi u krajeve dekapolske gdje neki ljudi dovode pred njega gluhonijemog čovjeka i mole ga da položi ruku na njega da ga ozdravi. Razlog zbog kojega evanđelist Marko spominje naziv mjesta događaja je taj što su to bili krajevi u kojima nisu živjeli Židovi, već pogani. Time hoće naglasiti kako se glas o Isusu očito prenio sve do tih krajeva, ali i da Isus nije došao samo Židovima već i poganima, odnosno – svima nama (usp. Iv 10,16). Također, ovaj postupak neimenovanih ljudi koji su doveli gluhog mucavca pred Isusa možemo protumačiti kao pokazatelj njihove dobre volje i milosrđa. Prisjetimo se slične scene iz Evanđelja po Luki (5,17-39) gdje su ljudi morali doslovno skinuti krov s kuće kako bi spustili paraliziranog čovjeka na mjesto gdje je Isus propovijedao, kako bi ga mogao izliječiti. Zapravo, dovesti nekoga k Isusu, kao što su to činili ovi ljudi, najplemenitiji je i najdragocjeniji dar koji možemo nekome dati. I nije to samo dar, nego i zadaća svakoga od nas. Dovesti nekoga bar malo bliže Bogu, a onda sve drugo prepustiti upravo Bogu, kao što je slučaj s ovim čovjekom iz današnjeg evanđeoskog odlomka.
No dalje čitamo kako Isus odvodi ovoga čovjeka iz mnoštva, izvlači ga iz mase i uvodi ga u osobni odnos. Pristati i otići nasamo s Isusom, odmaknuti se od mase – prvi je korak ozdravljenja. To je put boljeg upoznavanja s Bogom, ali i sa samim sobom. Mnogi i danas svjedoče ozdravljenjima oko nas, kako fizičkim tako i duhovnim, ali još je više onih koji se jednostavno uljuljaju u mnoštvo i buku današnjice koja nas zatrpava raznim glasovima i ne dopušta nam da čujemo Božji glas, taj Božji effata upućen nama danas. Zato je potrebno udaljiti se od gomile, odnosno od svega onoga što nas ometa da čujemo Božji glas u svome životu. I da, nekad to znači otići, odmaknuti se od ljudi, stvari ili čak od nas samih, ali dajući se s potpunim povjerenjem u Božje ruke i vjerujući mu da samo on zna što je najbolje za nas. Ako obratimo pažnju na to kako evanđelist Marko opisuje Isusove geste koje su pratile iscjeljenje gluhonijemog čovjeka, saznajemo da Isus stavlja svoje ruke, odnosno prste u uši ovog bolesnog čovjeka i, pljunuvši, dodiruje njegov jezik, zatim pogleda u nebo, uzdahne i ozdravi ga uz riječi: Effata! – Otvori se!
Zanimljivo je kako su riječ i gesta effata uključeni u obred krštenja, kao jedan od znakova koji objašnjavaju njegovo značenje. Svećenik, dotičući usta i uši novokrštenika, kaže: Effata!, moleći da novokrštenik uskoro uzmogne slušati Božju riječ i ispovijedati vjeru. Po krštenju čovjek, tako reći, počinje „udisati“ Duha Svetoga, onoga istog Duha kojeg je Isus zazvao od Oca tim dubokim uzdahom, kako bi ozdravio gluhog mucavca. Nije li tako ovaj evanđeoski odlomak poruka i nama danas da otvorimo svoje srce ljekovitom dodiru Božje riječi u našim ušima i njegovom dodiru na našim ustima u sakramentu svete euharistije u kojoj nam se daruje? Nije li vrijeme da se konačno u potpunosti otvorimo ovom daru i onomu koji se nama otvorio i darovao do kraja?
Vjerojatno nikad prije među nama nije bilo toliko govora o otvorenosti i transparentnosti kao što je to danas, i to na svim područjima društva. Samo što otvorenost, ako ju razumijevamo u svjetlu evanđelja, zahtijeva od nas slušanje prije govorenja. Ako ponovno obratimo pozornost na proces ozdravljenja ovog bolesnika iz današnjeg odlomka, shvatit ćemo kako mu je Isus prvo otvorio uši, a onda usta. Prioritet koji su uši dobile tijekom izlječenja u odnosu na usta, govori nam o važnosti slušanja koja je veća od važnosti govora. Nije stoga ni luda ona izreka naših starih: Bog ti je dao dva uha, a jedna usta. S time bi oni nama mladima ukratko htjeli pojasniti važnost slušanja starijih. Dakle, slušanje prije govorenja. Samo slušanjem Božje riječi možemo shvatiti ono što nam Bog želi reći. Marija, Isusova i naša majka, najblistaviji je primjer te otvorenosti i što to znači slušati Božju riječ. Danas se izostavlja slavlje njezina rođenja, osim tamo gdje se slavi kao svetkovina, ali Marija nam svakodnevno ostaje uzor u slušanju Božje riječi.
Ova fotografija iznad teksta još bolje to opisuje. Ona prikazuje papu pri otvaranju Svetih vrata u bazilici Svete Marije Velike za Jubilej milosrđa. Ono što ova vrata čini posebnima je to što im je nemoguće istodobno otvoriti oba krila. Na lijevom krilu prikazana je Gospa i ta se strana mora prva otvoriti. Vrata su zamišljena upravo s tom namjerom i sa značenjem da nam Marija, majka Isusova i naša, otvara put prema Isusu. Marija je primjer otvorenosti i slušanja Božje riječi u svom životu. Utecimo se njoj koja je uzor poslušnosti, onoj koja je potpuno otvorena Božjoj ljubavi, njoj koja je Majka Crkve, onoj čije je srce stalno u osluškivanju Božje riječi.
Nije li zato ovo pravo vrijeme u kojemu Crkva – mistično tijelo Kristovo, odnosno svatko od nas ponaosob - ponovno treba otvoriti svoja vrata? Pritom ne mislim na otvaranje vrata svijetu, nego, kao što je to i na početku svojega pontifikata rekao sv. papa Ivan Pavao II.: Ne bojte se! Otvorite širom vrata Kristu! Otvarajući vrata svoje nutrine, odnosno svoga srca, poput Marije otvaramo vrata Bogu i njegovoj Riječi. Otvaramo svoje uši najprije za slušanje, zatim za prihvaćanje, a potom i vršenje Božje riječi, a tek onda otvaramo svoja usta za navješćivanje drugima onoga što nam je naviješteno po Kristu. Ako bismo svoja vrata otvarali drugim stvarima, a ne prvenstveno Kristu, onda se bojim da bi sve drugo zauzelo to prvenstvo koje pripada Bogu. Možda smo se jednostavno predugo dodvoravali svijetu ili smo bili previše zaokupljeni samima sobom. Od buke oko nas i u nama samima, nismo mogli čuti Božju riječ, poput ovog gluhog mucavca iz današnjeg evanđelja.
I možda me zato baš danas Isus poziva nasamo i govori:
Effata! – Otvori se!
