Radost je dakle i činjenje dobra drugima. Ona je ljubav prema bližnjemu. Ako se samo osvrnemo na svoj život: koliku samo radost osjetimo kada nekome pomognemo, kada poklonimo vrijeme, kad se pomirimo s nekim, kad oprostimo?
Treća nedjelja došašća naziva se ujedno i Nedjelja (Dominica) ˝Gaudete˝- ˝Radujte se˝. Ime je dobila po ulaznoj pjesmi koju čine redci Pavlove poslanice Filipljanima: ˝Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!˝ (Fil 4, 4-5). I zaista, paljenjem treće svijeće na adventskom vijencu približava se Gospodinov dolazak. No je li radost neko stanje koje ima svoje određene dane u godini (kao npr. treću nedjelju došašća ili Božić) ili je to pak svakodnevna odluka/stav u sivilu svakodnevnice?
Prvo bih volio reći kako smatram da radost nije samo osjećaj i nije neko stanje temeljeno na raspoloženju. Radost je duhovna sfera, duhovni dar, nešto puno dublje od osjećaja. Kao što ni ljubav nije stvar samo osjećaja već je krjepost, dar Božji, tako i radost. Ljubav je ujedno i odluka: danas želim ljubiti ulažući sve svoje snage i volju, potpomognut Duhom Božjim. Isto tako je s radošću. Zato Pavao potiče: Radujte se uvijek! Netko tko u radosti vidi samo dobro raspoloženje, smijeh, ˝good feeling˝, trebao bi se onda zapitati: ˝Pa kako Pavao može savjetovati: ‘Radujte se uvijek!’? Kao da govori: ‘Uvijek pijte vode!’. Kao da radost ovisi o meni, kao da ja biram kada ću biti radostan, a kada neću˝. I zaista, pitanje je na mjestu ako polazimo od toga da je radost samo osjećaj kojim ne mogu upravljati, samo raspoloženje. No Pavao nas upravo može poticati da se uvijek radujemo jer je radost odluka, stav, a kao takva i Božji dar.
Bog je izvor ljubavi. Bog je ljubav. Isto tako: Bog je izvor radosti; sam Bog je radost. Zato Pavao potiče da se radujemo u Gospodinu. Samo je u njemu moguća radost. Odlučiti se svako jutro za Gospodina, znači odlučiti se za radost, biti radostan, jer Bog je radost. Odlučiti se za svakodnevnu molitvu je radost jer je ona izgrađivanje Božjeg doma u tebi- znači doma radosti. Pričestiti se znači biti radostan jer se sjedinjuješ s radosti. Dakle, odluka na suživot s Bogom radost je u meni. To se može potkrijepiti citatom iz današnjeg prvog čitanja: ˝Kliči od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska! Gospodin, Bog tvoj u sredini je tvojoj, silni spasitelj!˝ (Sef 3, 14. 17.).
U današnjem evanđelju čitamo kako ljudi dolaze Ivanu Krstitelju i pitaju: ˝Što nam je činiti?˝ (Lk 3, 10). A Ivan svakog upućuje na bližnjega, na »osobu do«; pomozite, nahranite, odjenite, ne kradite, ne činite zlo drugima, ne prijavljujte krivo… Radost je dakle i činjenje dobra drugima. Ona je ljubav prema bližnjemu. Ako se samo osvrnemo na svoj život: koliku samo radost osjetimo kada nekome pomognemo, kada poklonimo vrijeme, kad se pomirimo s nekim, kad oprostimo? Osjećamo se tada zadovoljnima i ispunjenima. Radost je i izvršiti svoje obaveze, raditi. Kada čovjek iskoristi svoje vrijeme, na večer lijega radostan. Ipak, u svemu tome mora biti ljubavi, jer ako sve ovo radim zato što moram, a ne zato što želim ljubiti Boga preko toga i svoga bližnjega, onda nema radosti. Stoga se ispitajmo: možda sve i obavljam, ali jesam li radostan? Ako nisam, nedostaje Boga, nedostaje ljubavi.
Zapreka radosti je grijeh. U čitanju također nalazimo: ˝Viči od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja Izraele! Gospodin te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio!˝ (Sef 3, 14a. 15a.). Grijeh je čovjekov neprijatelj i osuda, iako se često čini da donosi radost jer daje kratak užitak. Prorok pak potiče na radost zbog nestanka grijeha u mom životu: Bog može otkloniti moj grijeh i mogu početi iznova, mogu se radovati. U tom pogledu i ispovijed je radost za mene. Nadalje, Gospodinovo utjelovljenje i rođenje kao i njegova smrt i uskrsnuće radost su za mene. Poseban izvor radosti je i spoznaja da me Bog ljubi, da se raduje meni: ˝Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani.˝ (Sef 3, 17-18a). Nada i sjećanje na sve ovo zapravo čine stijenu na kojoj počiva kršćanska radost. Ta radost se očituje i u kušnji i u križu. Radost je zapravo jedan duboki mir, ˝mir Božji koji nadilazi svaki razum˝ (Fil 4,7). Osobno sam Ivana Krstitelja zamišljao kao ozbiljnog lika s velikom bradom i velikom kosom što ga je u mojoj podsvijesti, iako pravednog, činilo i mrkim, preozbiljnim. Ali činjenica je da su Božji ljudi blagi, radosni. Ne uvijek nužno nasmiješeni, ali s jednim dubokim spokojem na licu. Sada vjerujem da je i Ivan bio takav. Ipak je on ˝mnogim pobudama narodu navješćivao evanđelje˝ (Lk 3, 18)- radosnu vijest. Bilo bi zapravo vrlo nelogično da netko smrknut naviješta radosnu vijest. To je sve dobro primijetio papa Franjo kad je rekao da ˝istinski kršćanin ne može biti namrgođen i žalostan˝. Danas se suvremeni svijet zadovoljava različitim sadržajima koji nude zabavu, sladak život ili pak radost traži u prolaznim stvarima koje, istina, ispunjaju, ali kratkoročno i nepotpuno. Zato je važno da mi kršćani u ovom svijetu pokažemo istinsku radost koju daje Gospodin i evanđelje. Ne samo u adventu, ne samo u Božiću već u svakom danu našeg življenja. Neka nas zagovara Marija koju anđeo prilikom navještenja pozdravlja s ˝Raduj se milosti puna!˝ (Lk 1, 28) i neka nam pomogne ona koja nosi Isusa- radost- rođakinji Elizabeti te ona poskakuje od radosti zajedno sa djetetom u svojoj utrobi.
