Pitam se koliko vremena moraš provesti s nekim da bi mogao reći da ga poznaješ. Isus poznaje mene, to shvaćam, ali moje poznavanje Njega ovisi koliko dugo provedem u molitvi. Ukoliko ponestane susreta s Gospodinom, svi glasovi počinju zvučati primamljivo.
Na jednom susretu dobili smo zadatak od ponuđenih slika izabrati svoju sliku Boga. Imali smo na izbor sliku Boga kao sijedog starca, Boga kao izbavitelja u nevolji, sliku naivnog Boga koji udovoljava svim našim željama, Boga koji nas kažnjava zbog naših grijeha, te među ostalima sliku Boga kao dobrog pastira. Većina nas se odlučila za dobrog pastira. Ne znam zbog čega me tada baš ta slika privukla, ali i danas bih, uvjeren kako ljudi zaista imaju tako različite predodžbe Boga u svojim glavama, izabrao istu.
Možda je čudno Isusa uspoređivati s pastirom, a nas s ovcama. U današnje vrijeme nije baš poželjno biti pastir, a pogotovo ovca. Danas to simbolizira nešto sasvim drugačije od onog što je simboliziralo u Isusovo vrijeme. Bogat je bio onaj tko je mogao biti pastir; ovce su bile blago, bile su pokazatelj bogatstva nekog čovjeka. To sada daje sasvim drugo svjetlo ovoj prispodobi. Pastir je također simbol jednostavnosti i pristupačnosti. One noći u Betlehemu, k štalici su prvi pohrlili upravo pastiri. Njihova jednostavnost i čistoća srca nagrađena je gledanjem Sina Božjega, oči u oči.
Zanimljivo je kako ovce točno prepoznaju glas svog pastira, a pastir, također, može prepoznati koja je ovca od njegovog stada. Pa se pitam koliko vremena moraš provesti s nekim da bi mogao reći da ga poznaješ. Isus poznaje mene, to shvaćam, ali moje poznavanje Njega ovisi koliko dugo provedem u molitvi, koliko vremena provodim s Isusom. Zato se ponekad pomiješaju glasovi i često pođemo za krivim, a ne za glasom svog Pastira. Ukoliko ponestane susreta s Gospodinom, svi glasovi počinju zvučati primamljivo. Ponekad mi se čini da nam je urođeno, baš kao i ovcama, uvijek lutati po tuđim pašnjacima, misleći da je tamo bolje.
Ali Isus nas uvijek iznova vraća, zove imenom, zove ponaosob. Poznaje čovjeka i zna što je za njega najbolje. Tješi nas i hrabri. Ta privrženost pastira i ovaca odraz je Isusove, na križu raspete, ljubavi i privrženosti prema nama ljudima. Njegova logika je često neshvatljiva. Ostaviti onih devedeset i devet i krenuti za onom jednom; tražiti i dovesti zalutalu. Sve ljubiti podjednako i s istim žarom. U Njegovim očima svi smo dragocjeni, svi jednako vrijedimo.
Današnju nedjelju Crkva naziva i Nedjeljom Dobrog Pastira i na poseban način moli za duhovna zvanja. Moli za nova duhovna zvanja, ali i za ustrajnost i postojanost „starih“. Nije lako biti pastir, pogotovo danas. Teško je tražiti izgubljene, vraćati zalutale, bdjeti nad bolesnima, tješiti malodušne, hrabriti umorne, ljubiti uvijek i sve. Ali kad Gospodin poziva, On i pomaže, daje snage i ne napušta. A nekad je potrebno i slijepo vjerovati i ići za Njim.
Važno je znati da je moj Bog veći od svake kušnje, svake napasti i tada se ne ću bojati prepreka koje se pojave na mom putu. Moći ću bezbrižno počivati na proplancima Njegove ljubavi. Na tim proplancima paše u izobilju ima, ne nedostaje ni čistih izvora, živjet ću, samo ako budem slijedio glas Njegova zova.
Možda je čudno Isusa uspoređivati s pastirom, a nas s ovcama. U današnje vrijeme nije baš poželjno biti pastir, a pogotovo ovca. Danas to simbolizira nešto sasvim drugačije od onog što je simboliziralo u Isusovo vrijeme. Bogat je bio onaj tko je mogao biti pastir; ovce su bile blago, bile su pokazatelj bogatstva nekog čovjeka. To sada daje sasvim drugo svjetlo ovoj prispodobi. Pastir je također simbol jednostavnosti i pristupačnosti. One noći u Betlehemu, k štalici su prvi pohrlili upravo pastiri. Njihova jednostavnost i čistoća srca nagrađena je gledanjem Sina Božjega, oči u oči.
Zanimljivo je kako ovce točno prepoznaju glas svog pastira, a pastir, također, može prepoznati koja je ovca od njegovog stada. Pa se pitam koliko vremena moraš provesti s nekim da bi mogao reći da ga poznaješ. Isus poznaje mene, to shvaćam, ali moje poznavanje Njega ovisi koliko dugo provedem u molitvi, koliko vremena provodim s Isusom. Zato se ponekad pomiješaju glasovi i često pođemo za krivim, a ne za glasom svog Pastira. Ukoliko ponestane susreta s Gospodinom, svi glasovi počinju zvučati primamljivo. Ponekad mi se čini da nam je urođeno, baš kao i ovcama, uvijek lutati po tuđim pašnjacima, misleći da je tamo bolje.
Ali Isus nas uvijek iznova vraća, zove imenom, zove ponaosob. Poznaje čovjeka i zna što je za njega najbolje. Tješi nas i hrabri. Ta privrženost pastira i ovaca odraz je Isusove, na križu raspete, ljubavi i privrženosti prema nama ljudima. Njegova logika je često neshvatljiva. Ostaviti onih devedeset i devet i krenuti za onom jednom; tražiti i dovesti zalutalu. Sve ljubiti podjednako i s istim žarom. U Njegovim očima svi smo dragocjeni, svi jednako vrijedimo.
Današnju nedjelju Crkva naziva i Nedjeljom Dobrog Pastira i na poseban način moli za duhovna zvanja. Moli za nova duhovna zvanja, ali i za ustrajnost i postojanost „starih“. Nije lako biti pastir, pogotovo danas. Teško je tražiti izgubljene, vraćati zalutale, bdjeti nad bolesnima, tješiti malodušne, hrabriti umorne, ljubiti uvijek i sve. Ali kad Gospodin poziva, On i pomaže, daje snage i ne napušta. A nekad je potrebno i slijepo vjerovati i ići za Njim.
Važno je znati da je moj Bog veći od svake kušnje, svake napasti i tada se ne ću bojati prepreka koje se pojave na mom putu. Moći ću bezbrižno počivati na proplancima Njegove ljubavi. Na tim proplancima paše u izobilju ima, ne nedostaje ni čistih izvora, živjet ću, samo ako budem slijedio glas Njegova zova.
