Kršćanski život zahtijeva svakodnevno obraćenje. Valja nam uvijek iznova doći pred Boga u poniznosti i pred njim priznati tko smo i koliko nam je On potreban. Prava poniznost je priznati svoju stvarnost.
Velika je milost koja nam je dana! Po krštenju svi smo dobili zadatak svjedočiti Krista u našem svijetu. Naravno, ne očekuje Bog od nas da ostavimo sve što smo ikada znali, bacimo na sebe habit te odemo u daleku zemlju gdje ćemo propovijedati kršćanstvo. Za većinu nas Bog je odredio nešto manje dramatično, ali ne bez manje hrabrosti. Nekada je najteža stvar ostati tu gdje jesmo te onima koji nas poznaju čitav život, koji znaju kakvi smo bili kad smo bili mlađi, koji su vidjeli i doživjeli sve naše padove i neuspjehe, svjedočiti o snazi Božjoj. Teško je promijeniti „etiketu“ pod kojom su nas ljudi navikli gledati. No, upravo nas na to Bog poziva. Poput Pavla dano nam je vojevati boj do kraja, trku završiti, vjeru sačuvati; izgarati za Božju ljubav, potpuno se dati za drugoga.
Ovdje opet ne mislim na neka spektakularna djela, nego prvenstveno na mala djela ljubavi, koja će pokazati našem bližnjemu da nam je stalo do njega. Pritom svakako moramo paziti da nas novopronađena vjera ne učini oholima. Ne dopustimo sebi da poput farizeja pomislimo kako svojom pobožnošću možemo „kupiti“ Boga. „Molitva poniznog prodire kroz oblake (…)“ – kaže Sirah. Kršćanski život zahtijeva svakodnevno obraćenje. Valja nam uvijek iznova doći pred Boga u poniznosti i pred njim priznati tko smo i koliko nam je On potreban. Prava poniznost je priznati svoju stvarnost. Ta stvarnost je, istina, Bogu poznata, no potrebno je naše vlastito priznavanje Bogu da bismo mogli rasti u duhu istinske poniznosti.
Ovdje valja spomenuti još jednu stvar. Često nam se čini da kada konačno odlučimo živjeti kršćanstvo na savršeniji, potpuniji način, da nam se pred očima sve počne raspadati. Ljudi pomisle da nešto izvodimo, da smo umislili neku vlastitu pravednost; oni koji su nam se prije zaklinjali da su nam prijatelji sada izgleda da su nas napustili, a mi, nakon uložena truda i ljubavi, ostavljeni smo s osjećajem odbačenosti i neprihvaćenosti. Ali, što bi naš narod rekao, nije svako zlo za zlo. Upravo u tim trenucima možemo najviše osjetiti Božju prisutnost. To nam postaje prava prilika da se potpuno uzdamo u Njega i osjetimo njegovu Očinsku ljubav.
Čitamo kako Pavao, najveći kršćanski misionar, svjedoči kako su ga, kad je zagustilo, svi napustili, ali pritom dodaje: „Ali Gospodin je stajao uza me...“ (2 Tim 4,17) Baš u tim situacijama valja nam doći pred Boga u poniznosti i, poput onog carinika, priznati tko smo i što smo, a On će nas ohrabriti, uzvratiti nam stostruko i pokazati nam tko su nam uistinu pravi prijatelji. Jer, i sam kaže tko god ostavi sve poradi njega dobit će stostruko i uz to baštiniti život vječni. Zato se kršćanin nikad ne smije predati, jer On je uvijek uz nas. Ta na kraju krajeva, djeca se Božja zovemo i jesmo!
