Napokon je stigla noć i novo jutro je osvanulo. Nestalo je crnih oblaka i oluja se baš posve stišala. Nestalo je riječi na tvojim usnama; samo si osluškivala i čekala. Znala si, Majko, znala si i vjerovala.
Još su uvijek odzvanjali zvuci bičeva i razjarene svjetine. Još jednom su sve slike, Majko, prošle preko tvojih svetih očiju i sve riječi preko majčinskog ti srca. Gledala si kako ga odvode, kako ga izruguju, ponižavaju i pljuju. Udaraju srce tvoga srca, udaraju Sina kog si svijetu darovala one noći pod nebom Betlehema. Bila si svo vrijeme uz njega. Tvoje srce, Marijo, trpjelo je s njime, tvoje srce nosilo je teški križ i primalo udarce na putu do Golgote. A gore su ga razapeli. Gore su mu noge i ruke okovali čavlima, davali mu piti žuči, octa; gore su mu mačem rebro probili iz kog potekle su krv i voda. Gore su ga ubili. Golgota je mjesto gdje je mač boli najjače dotakao tvoje srce. Kad je izdahnuo, skinuli su ga s križa i primila si mrtvo tijelo u naručje. Pitam se, Majko, kolika je tuga bila tad u tvojim očima. Ono malo dijete koje si u štalici u Betlehemu uspavljivala na rukama, sada mrtvo leži tu na tvojim skutima.
Znala si sve, ali nisi sudila. Znala si sve, ali pustila si da se ispuni Riječ i volja Očeva. Od onog dana kad si službenica postala i svojim „da“ primila ga podno svoga srca, tako si ga sada predala i ni u jednom trenu nisi prestala biti službenica. Koliko je suza bilo tad u tvojim očima, dok si beživotnog sina gledala. Omotali su ga plahtama i postavili ga u grob. Od straha su postavili straže i navalili kamen mu na vrata. Toliko boli, Majko, za samo jedan dan.
Napokon je stigla noć i novo jutro je osvanulo. Nestalo je crnih oblaka i oluja se baš posve stišala. Nestalo je riječi na tvojim usnama; samo si osluškivala i čekala. Znala si, Majko, znala si i vjerovala. Dan je svanuo, ali neobična tišina svud je vladala. On bio je u grobu, učenici skriveni u strahu, a ti si Majko čekala. Kao svaka druga majka, kad god sina nema, pojavi se osjet iščekivanja. Tako je baš i bilo toga dana; pomiješane nada, bol i ljubav majčina. Zemlja je bila pusta, prazna bez Njega. Trebalo smoći snage, trebalo je dočekati Sutra.
Molim s tobom, Majko, ovog dana. Molim s tobom iščekujući njegov dolazak. Iščekujući jutro pobjede, a za tmine smrti jutro poraza. Majko, s tobom čekam Sutra.
Znala si sve, ali nisi sudila. Znala si sve, ali pustila si da se ispuni Riječ i volja Očeva. Od onog dana kad si službenica postala i svojim „da“ primila ga podno svoga srca, tako si ga sada predala i ni u jednom trenu nisi prestala biti službenica. Koliko je suza bilo tad u tvojim očima, dok si beživotnog sina gledala. Omotali su ga plahtama i postavili ga u grob. Od straha su postavili straže i navalili kamen mu na vrata. Toliko boli, Majko, za samo jedan dan.
Napokon je stigla noć i novo jutro je osvanulo. Nestalo je crnih oblaka i oluja se baš posve stišala. Nestalo je riječi na tvojim usnama; samo si osluškivala i čekala. Znala si, Majko, znala si i vjerovala. Dan je svanuo, ali neobična tišina svud je vladala. On bio je u grobu, učenici skriveni u strahu, a ti si Majko čekala. Kao svaka druga majka, kad god sina nema, pojavi se osjet iščekivanja. Tako je baš i bilo toga dana; pomiješane nada, bol i ljubav majčina. Zemlja je bila pusta, prazna bez Njega. Trebalo smoći snage, trebalo je dočekati Sutra.
Molim s tobom, Majko, ovog dana. Molim s tobom iščekujući njegov dolazak. Iščekujući jutro pobjede, a za tmine smrti jutro poraza. Majko, s tobom čekam Sutra.
