Čist račun - duga ljubav

Možda smo zarobljeni logikom ovog svijeta. Ili smo možda zarobljeni tuđim mišljenjima. Ili samima sobom. Možda smo robovi svoga ugleda; robovi stila i trenda. Tvrdimo da smo slobodni, a ponekad se tako očito ponašamo kao nečiji robovi. I tako prođe jedno vrijeme i dva vremena, i cijeli život u tome da se pokušavamo “uklopiti” i tek shvatimo kako nismo uopće “živjeli”. Pokušavamo se uklopiti u “nešto”, iako sami ne znamo definirati što je to “nešto”. Ne razmišljamo ima li smisla to “nešto”, tko je uopće izmislio to “nešto”, ali to je tako i to se mora činiti. 
 

Tako su me često ljutili neki običaji koji su mi sličili na to “nešto”. Ideš tamo gdje ne pripadaš, ponašaš se po “pravilima”, a dobro znaš da nisi takav, izgledaš tako da si samome sebi smiješan, ali sve da bismo se uklopili u to “nešto”. Uff.
 

Današnja čitanja pozivaju na svetost. Na kraju krajeva: Što je to svetost? Mislim da nijedna riječ nije toliko pogrješno shvaćena kao riječ svetost. Stvarno bi trebalo izmisliti neku novu riječ jer ovu ne shvaćamo, ne razumijemo, ovoj smo dali potpuno krivo značenje i totalno je odbacili od sebe, zacrtavši da mi to ne možemo čim smo vidjeli ta slova – s v e t o s t.


 

Sveci su jednostavni ljudi. Sveci možemo biti i ja i ti. I to vrlo lako! Trebamo zavoljeti Isusa i staviti ga na prvo mjesto u svojim životima. I mislim da ne trebam dalje pisati o tome.
 

Sveci su pomalo i čudni na svoj način, donekle originalni, a opet obični, vjerodostojni, a opet pomalo luckasti, nježni, a čvrsti, u jednu ruku ponekad i neozbiljni, ali u tako dubokom odnosu s Gospodinom. Oni su prepoznali vrijednost, pronašli su razliku i izišli iz okvira. To sa svoje strane. A dakako da te Gospodin može ošinuti svojom milošću kao Pavla i mnoge druge, tako da se ne možeš oduprijeti toj Ljepoti.
 

Upravo današnja čitanja pozivaju na tu svetost. Pozivaju na nešto drugačije. Pozivaju na promjenu! Za mene je to bilo dovoljno da shvatim kako se moram čupati iz toga “nečega” s početka teksta i početi živjeti. U protivnom nikada ne ću biti slobodan. Ako čitamo evanđelje vidimo kako je u pitanju totalno druga logika, potpuno drugačiji stil razmišljanja od našeg uobičajenog. Mi smo navikli biti krojači pravde; kako ti meni, tako ja tebi. I nema tu puno priče – čist račun duga ljubav! 
 

Ali Bog hoće od nas opet nešto novo! Hoće da uvijek idemo korak dalje, da se ne zadovoljimo postojećim, nego da iznova napredujemo u vjeri.


 

Svi mi znamo da je ono Božje ispravno, i to ćemo uvijek reći i potvrditi, ali kad treba učiniti onda zastajkujemo. Teško nam je krenuti ispravno, teško je činiti kao što je Isus činio, teško je biti drugačiji – iako znamo da bismo tako trebali. I opet učinimo po starom, jer ne želimo se isticati, ili netko će drugi to već učiniti. Ili što će ljudi reći?

 

Da bismo voljeli druge, trebamo voljeti sebe. Da bismo cijenili druge, trebamo naučiti cijeniti sebe. Nije to pretjerano sebeljublje, nego način da učimo biti Kristovi učenici. Jer, bez ljubavi ništa smo.
 

I nakon toliko riječi, opet ostaje sve na nama; kao i uvijek. 

Hoćemo li se napokon pokrenuti? 

Hoćemo li napokon izići iz okvira i početi živjeti? 

Hoćemo li se usuditi slomiti tu kočnicu koja nam priječi činiti kako je Isus činio? 

Je li napokon vrijeme da budem konkretan Isusov učenik?

 

Ili ću se samo nasmijati i nastaviti se uklapati, nastaviti se ne isticati iz mase, i živjeti dugo i sretno, slobodno, u ropstvu tog “nečega”. 
 

Jer, što će ljudi reći?!?!

piše: fra Marin Karačić