Nasljedujmo jedinoga našega vođu, davatelja Novoga Zakona ponizno služeći braći kako bismo bili uzvišeni, kako bismo ušli u novost života.
U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.« (Mt 23,1-12)
Oko Isusa su pismoznanci, farizeji, mnoštvo i njegovi učenici. Isus kao dominantna figura vidi sve, komunicira sa svima, ali sada, u ovom evanđeoskom odlomku obraća se samo mnoštvu i učenicima. Ovaj odlomak tu njegovu dominaciju pojačava činjenicom da donosi samo njegove riječi, on je onaj koji ima pravo, ima vlast među svima njima govoriti.On upravo o vlasti i pripovijeda. Kaže da je samo jedan vođa.
Gledajući usporedno Isusov život i ovo što on spočitava pismoznancima i farizejima nije teško uočiti mnoge zajedničke točke, ali nipošto ne iste. Tako govoreći o Mojsijevoj stolici kao simbolu zakonodavstva i vlasti na kojoj su oni, sjeda zapravo Isus koji se stavlja iznad Mojsija i donosi Novi Zakon. Ako je išta doista teško za nositi, za živjeti, jest taj njegov Novi Zakon. S druge strane, upravo njega prati i kliče mu mnoštvo te ga učenici zovu Rabbi. Doista gledajući ovako ne zvuče nam ove njegove riječi naročito uvjerljivo.
Međutim, iznimno je važno ovdje uočiti razliku između ove dvije strane. Isus govori da su na Mojsijevoj stolici oni koji govore, a ne čine dok to mjesto vlasti, one nove i konačne pripada onomu koji govori i čini. Evanđelja upravo za Isusa kažu da je silan na riječima i djelima. On je onaj koji govori i čini te prema tome oni su na njegovom mjestu.
Ovo isto Isus govori nama danas, okreće se nama – mnoštvu i svojim učenicima. Iako njegovi zakoni ljubavi nisu lagani, dužni smo ih obdržavati jer je on ovlašten i dosljedan zakonodavac. Nije on protiv vlasti, funkcija, stolica kao takvih. On je protiv toga da prisvajamo ono što nije naše, ono što zapravo njemu pripada. Mi se poput pismoznanaca i farizeja vrlo lako umislimo da smo vođe, učitelji, netko i nešto. Isus od nas traži da prepoznamo njega, njegov dar u svemu što imamo jer nam je to on dao, on koji je Krist – jedini naš vođa, pomalo netipičan, vođa koji služi, koji je ponizan. No, budući da je on onaj koji govori i čini, od nas se očekuje da nasljedujemo našeg vođu i u djelima da svakodnevnu svoju zadaću, ma kakva ona bila, činimo ponizno, poslužujući braći.
Živimo tako. Ne prisvajajmo našu stolicu za sebe. Nasljedujmo jedinoga našega vođu, davatelja Novoga Zakona ponizno služeći braći kako bismo bili uzvišeni, kako bismo ušli u novost života. (A i drugima će oko nas, s nama takvima, biti nešto novo.)
