Čežnja

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče. Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku. (Iv 2, 13-25)

Kiša i vjetar posljednjih su dana naši stalni suputnici. Zima preko njih pokušava zadnjim trzajima pokazati svoju snagu i moć. Ali, bez obzira koliko se trudila, proljeće je već pred vratima i kao da svaki nalet vjetra biva tek kucanje proljeća koje dolazi. S dolaskom proljeća priroda se budi. U proljeću prirode nalazi se simbolična slika i svetkovine uskrsnuća koje iščekujemo. Kao što proljeće donosi novi život svakom stablu, grmu i livadi, tako i Kristovo uskrsnuće donosi život, radost i spasenje u život čovjeka – ljubljenog Božjeg djeteta. Ali, kao što proljeću mora prethoditi zima, tako i Uskrsu prethodi korizma. Pred nama je Treća korizmena nedjelja koja je  zapravo sredina vremena korizme i izvrsna prilika za osvrt natrag, da bismo mogli ići naprijed. Evanđeoski ulomak ove nedjelje izvrsna je prilika za jedan takav pokušaj.

Čovjek je opjevan u toliko stihova, opisan u toliko redaka, napravljene su tolike analize i istraživanja, a nitko nikada nije i nitko nikada neće proniknuti u cijeloga čovjeka. U čovjeku postoje dimenzije dublje i snažnije od svake izgovorene ili napisane riječi. U čovjeku postoji čežnja za Bogom. Negdje u meni, u mom najdubljem identitetu upisana je čežnja. To je univerzalna čežnja, ona koja se prostire kroz cijeli svemir i probija granice mogućega i nemogućega. U toj jedinstvenoj čežnji dišu i sve druge čežnje. I svaka moja čežnja put je do ispunjenja ove univerzalne čežnje, potpunog zajedništva s Gospodinom.

Svršetak ovog ulomka, pomalo nekarakteristično za evanđeoski tekst, progovara o Isusu i njegovoj blizini čovjeku. Isus, pravi Bog, ali i pravi čovjek »sam je dobro znao što je u čovjeku« – kaže evanđelist Ivan. Isus je sam posjedovao čežnju, čak štoviše, on je sam bio ta Čežnja. Da bi i drugima posredovao put ostvarenja čežnje, Isus u hramu nastupa ovako grubo i osuđujuće govori o činu iskorištavanja kuće Gospodnje u svrhe koje za to nisu predviđene. Kao da Isus želi uputiti i još dublju i snažniju poruku. On, kada govori o svome tijelu, govori o hramu. Čovjek je hram Božji, a u hramu Božjemu ne smije biti mjesta za trgovinu i za trgovce. Gospodin će svoj hram uskrisiti na novi život poslije smrti, jer hram Božji pripada Gospodinu. To je onaj osvrt koji moramo učiniti u sredini korizme. Koliko sam se odmaknuo od početka? Jesam li posvetio svoje dane u ovo vrijeme? Gdje je moje blago i moje srce? Tko je i što je predmet moje čežnje? Jesam li dopustio Isusu da prevrne i izbaci sve ono loše iz mene?

Samo iskrenim odgovorom na ova pitanja mogu ići naprijed. Samo iskrenim susretom Gospodinom mogu povjerovati njegovom imenu. Samo u blizini s njim mogu ispravno usmjeriti svoju čežnju, usmjeriti je u slobodu Uskrsa.