Njegova logika nije kao naša. I tu ćemo uvijek izgubiti. Jer Bog vidi srce, On zna što je u dubini.
Je li logično raditi nešto ako ne vjerujemo da to može uspjeti?
Je li logično svaki dan iznova činiti iste stvari ako se ništa ne mijenja?
Je li logično razgovarati s nekim koga ne poznajem, o stvarima koje me se ne tiču, na način da sam pasivan i da ta osoba nema doticaja s mojim životom?
Čini mi se da nema smisla.
O čemu govorim? Govorim o jednostavnoj stvari; govorim o molitvi; o našem odnosu s Bogom. Molit ću, ali vjerujem li da me moj Bog može ozdraviti? Pitat ću, ali vjerujem li da mi moj Bog može dati odgovor? Vjerujem li da moj Bog ima veze s mojom svakodnevicom i da sam zbog njega spreman mijenjati i sebe i stvari oko sebe?
Treba “stati na loptu”. Treba postavljati pitanja! Treba tražiti! Bojimo se da ćemo ispasti nevjernici ako pitamo, ako propitujemo svoju vjeru, ako vičemo na Boga i tražimo odgovore. Mislim da tako ispadamo samo još veći vjernici. Bojimo se pitati, bojimo se tražiti i istraživati, pa koristimo stare formule i na tome sve ostane. Često površno i suhoparno. U svemu napredujemo, slijedimo razvoj i mijenjamo se; samo smo molitvu ostavili po strani, kao da se to ne treba mijenjati i razvijati.
Govorimo kako je sve od naših djedova i baka zastarjelo i da nismo više u srednjem vijeku, imamo novu odjeću, novu tehnologiju, a samo staru molitvu. Više nam je dano i više će se od nas i tražiti! Naši stari će se spasiti po svojim molitvama, to su bile njihove iskrene prošnje, ali na nama je da idemo naprijed, da idemo barem jedan korak dalje; da pretvorimo riječi koje nabrajamo u svoju svakodnevicu. Da naša devetnica ne ostane na devetnici, nego da nam to bude život. Da naš zavjet ne ostane samo trenutak, nego da nam to postane stav. Da napokon ubacimo Gospodina među zgrade! Da ga ubacimo među prometnice; u našu gužvu i tišinu, da ga pustimo u naše stoljeće, a ne da još uvijek samo pričamo o jednom Čovjeku koji je nekad živio i nešto napravio. Jer On živi i danas! On i danas ozdravlja! On i danas mijenja i poziva svakog od nas da se odazovemo. On i danas može svojim dahom skinuti okove naših poroka, on može svojom pljuvačkom vratiti svjetlo našem pogledu. Ali samo da vjerujemo. Samo kad bismo povjerovali.
Isus nikada nije govorio da ga shvatimo, nego da vjerujemo. Iako je pokušavao na što jednostavnije načine objasniti nam veličanstvo; kraljevstvo Božje spuštao nam je do kraja da bismo barem malo shvatili, stavljao je mora u potoke, trpao gromade u kamenčiće, ravnao je planine samo da bismo mi shvatili. I jesmo li shvatili?
Njegova logika nije kao naša. I tu ćemo uvijek izgubiti. Jer Bog vidi srce, On zna što je u dubini. On ima razloge – mi imamo pretpostavke. On ima argumente – mi imamo nagađanja. On daje prilike – mi brojimo padove. On nas pušta započeti iznova – mi se vraćamo nazad. On nas potiče naprijed – a mi stojimo i plačemo u prošlosti.
Nekoć bijasmo tama, a sada smo svjetlo. I znamo što trebamo činiti.
