Božji poziv na savršenost trebamo promatrati kao poziv na potpunost, ne samo drukčijost, nego i blizinu prema svakome, osjećajući potrebu drugoga, izlaženja iz sebe i bivanja u drugome.
Razmatrajući o liturgijskim čitanjima sedme nedjelje kroz godinu, misli su mi se odmah zaustavile na početnom pozivu Gospodinovom Izraelcima da budu sveti (usp. Lev 19, 2), i na zadnjoj rečenici evanđelja u kojem Isus traži od učenika da budu savršeni (usp. Mt 5, 48). Pitao sam se kakva je razlika, ima li je uopće, između biti svet i biti savršen? Obično se kaže: pa nisu ni sveci savršeni bili, a bili su sveti što su sve svoje povjerili Gospodinu.
Bog u prvom čitanju traži od Izraela da bude svet kao što je on svet (usp. Lev 19, 1 – 2). U tom smislu se trebamo pitati što je za Izraela značilo poimanje Boga kao svetog? Reći za Boga da je svet, značilo je prije svega poimati Ga kao potpuno drukčijeg, nemjerljivog s čovjekom i s bilo čime što je zemljano. Zato je i Izrael pozvan biti drukčiji, kako Bog u odnosu na Izraela, tako i Izrael u odnosu na druge narode. Idući dalje, u razmatranje ostalih redaka, postaje nam to još očitije. U zapovijedima koje Izrael treba opsluživati možemo primijetiti zahtjev za drukčijošću, jer tri od pet zahtjeva počinju rječicom ne (usp. Lev 19, 17 – 18). Preričući slobodnije, moglo bi se reći da se zahtjevi koje Gospodin od svoga naroda traži kose s praksama okolnih naroda. Zato je Izrael trebao biti svjedok Božje svetosti u zemlji u kojoj prebiva, jer ne mrziti brata, koriti ga, živjeti bez osvete, srdžbe, i na koncu ljubiti brata predstavlja nešto uistinu uzvišeno, pa i danas. Ipak ostaje pitanje, uza svu uzvišenost starozavjetne poruke, može li ovakav zahtjev vrijediti uvijek i svuda? On zasigurno može biti iznimno koristan, ali usudio bih se ustvrditi da je bio pogođen za taj određeni trenutak, i da predstavlja tek jednu stranu medalje u našem nasljedovanju Krista.
Evanđelje počinje standardnim Isusovim pozivanjem na svoj božanski autoritet. I odmah na početku zakonu osvete suprotstavlja svojevrsno neopiranje (usp. Mt 5, 38 – 39). Sada je besmislena analiza zakona osvete, dokle seže, tko ga je koristio itd., nego je potrebno usmjeriti pozornost na Isusovo rješenje koje nudi. Tim više što zakon osvete i danas možemo prepoznavati u našim životima. Rješenja koja Isus nudi se na prvi pogled čine neostvarivima, neka čak, poput okretanja drugog obraza, i besmislenima (usp. Mt 5, 39 – 42). Neki će čak suprotstaviti ovaj govor s onim Isusovim iz Ivanova evanđelja, kada je Isus slugu što ga je pljusnuo pitao: Zašto me udaraš? (usp. Iv 18, 23). Ali u tom govoru nije bilo ničega osvetničkoga, tako da nije problem hoćemo li okrenuti obraz ili nekoga pitati zašto čini zlo, nego kakav nam je nutarnji stav prema bližnjemu! Je li osveta rješenje? Hoću li biti sretan ako drugome uzvratim istom mjerom? Neka svatko prosudi po svome iskustvu. (Tu se otvara, između ostalog, i pitanje zluradosti). Isto tako, u prethodno naznačenim recima nam se otkriva i svojevrstan zakon viška. Neka nam i u tome iskustvo vlastitog života da odgovor na pitanje kako smo se osjećali kada nam je neka osoba dragovoljno ponudila, osjećajući našu nemoć, svoje slobodno vrijeme pomažući nam, dajući nam se u izobilnoj ljubavi koja je, dakako, bez ikakvih računica, u trenucima teških životnih iskušenja.
U drugom dijelu (usp. Mt 5, 43 – 48) Isus suprotstavlja mržnji prema neprijateljima ljubav prema istima. Mržnja protiv neprijatelja nije zasvjedočena kao zakonska zapovijed, nego bi se prije činilo da Isus upire prstom u praksu svojih suvremenika. Možda je i razlog u već navedenoj jednoj strani medalje, koja nije imala toliko veze s drugima, nego samo s Izraelom. Sada izlazi na vidjelo ne samo Božja (Izraelova) drukčijost, nego se očituje ljubav prema svakome, jer je Bog Stvoritelj svih, a ne samo nekih. Uzevši pravo, istinska ljubav se ni ne može iscrpsti u samoj sebi, jer nužno nadilazi granice familijarnosti, vezanosti uz određene ljude koji mi pružaju (često prividnu) sigurnost. Zato i Božji poziv na savršenost trebamo promatrati kao poziv na potpunost, ne samo drukčijost, nego i blizinu prema svakome, osjećajući potrebu drugoga, izlaženja iz sebe i bivanja u drugome.
Ono na što Isus poziva Sveti Pavao je životno posvjedočio. U drugom čitanju, nakon kontrasnog govora o mudrosti kao ludosti (usp. 1Kor 3, 18 – 21), što možemo prepoznati kao posljedicu prianjanja uz Krista, u dvadesetprvom i dvadesetdrugom retku koristi frazu sve je vaše (usp. 1Kor 3, 21. 22). Upravo takav stav prema svemu, odričući se nekog svog idolčića kojemu se tako često klanjamo, ulazimo u posvemašnu slobodu, u kojoj – bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće – je sve vaše! (1Kor 3, 22).
