Ostaje na nama da se borimo, da životom svjedočimo te u svemu tome postojani ostanemo.
Govore kako nije dobro ako te svi vole. Da nešto nije u redu ako svima odgovaraš i ama baš nikome nimalo ne smetaš. Reći će da si ulizica, da nisi iskren i u najmanju ruku da nemaš svoj stav. A govore opet kako nije dobro ako te nitko baš ne voli i ako si svima odbojan. Nužno je da ako išta radimo u životu da nećemo svima odgovarati i da se to nekom neće svidjeti ili će nas u najmanju ruku ljudi krivo razumjeti ili tumačiti. I ako zaista na takav način budemo razmišljali o sebi i o svom životu nećemo daleko dogurati, stalno ćemo ostati u nekom vrtlogu tuđih mišljenja i prilagođavanja.
Svjesni smo da ne možemo svima ugoditi i svjesni smo da i naše najbolje namjere ne mogu uvijek ljude i stvari mijenjati. Ali što onda možemo učiniti? Mogu mijenjati svoj pristup i mogu mijenjati svoj pogled na ono što radim. Ako nešto činim iskrenog srca, ako to činim s najboljom namjerom za drugoga, onda na neki način tu prestaju moje brige, jer sam dao sve od sebe. Ja sa svoje strane želim dobro, a na drugu stranu i ne mogu previše utjecati. Mirnog srca, ostavljam je u slobodi.
Kad se sjetimo Isusova života, vidimo da ni njega nisu svi niti voljeli ni prihvaćali; štoviše i ubili su ga. Isus je bio provokacija, bio je čvrsti znak Onoga kome je pripadao. Bio je nepokolebljiv, postojan, bio je toranj koji se nije moglo skriti ni zataškati, nego jedino srušiti. Od dana kad je Isus hodao zemljom pa do danas imamo toliko primjera tih tornjeva i kula koje se nisu dale zataškati, koje se nisu dale ni kupiti, niti potplatili, pa su ih nemilosrdno rušili, jer to je bilo jedino rješenje. Ali kaplje njihove krvi, kao cigle gradile su nove i još veće i tornjeve i kule i građevine, i još uvijek ih grade.
Drugačije je sada, u ovom vremenu, govoriti o postojanosti, o progonima jer nemamo ih u nekom razmjeru kao prije, ne na isti način. Danas je sve drugačije; i progoni, i kušnje; danas na manja vrata ulaze, ali nam zato kasnije otimaju i razaraju i tijelo i dušu. Zato je bitno bdjeti nad svojim životom, njegovati ga i suobličavati ga životu Onoga koji nam ga je i podario. Jer svoju vjeru je najteže živjeti u svakodnevici. Ali tu imamo najviše i progona i prilika svjedočiti i “ginuti” za svoju vjeru. Danas se na drugačiji način “gine”, ali čini mi se da je učinak jednak, ako ne čak i gori. Zbog toga nam Isus i daje utjehu i snagu. Jer ne traži On od nas ništa što već On sam nije prošao zbog nas. Ali sada i ovdje od nas traži vjeru i pouzdanje. Traži povjerenje i život koji ne će biti odvojen od vjere, nego život koji će biti duboko ukorijenjen u vjeri i prožet njome. I uz to nam daje obećanje da se ne brinemo, nego da budemo postojani i mirna srca, jer će nam On dati sve u pravi čas. Ostaje na nama da se borimo, da životom svjedočimo te u svemu tome postojani ostanemo. Ne moraju to biti čak ni neke velike, ogromne stvari, ni bitke; nego čak i sitnice i bitke nas samih sa sobom, gdje ćemo na kraju znati i osjetiti da smo uspjeli, žrtvovali se, te pobijedili poradi Ljubavi Božje.
