Isuse, jesi li ikad bio razočaran? Jesi li vjerovao u mene kad si me one noći u Getsemanskom vrtu molio da ostanem budan s tobom barem sat vremena? Jesi li se ipak nadao da se nećemo razbježati, napustiti te i ostaviti samog? Jesi li stvarno navijao za mene kad sam ti ono na ispovijedi čvrsto obećao da neću više griješiti? Iskreno mi reci, kao čovjek…
Lk 24, 13-35
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Ne može se čovjek razočarati baš u svašta. Točnije rečeno, razočarati te može samo onaj koji te je prije toga uspio očarati. Za dobro razočaranje trebalo je srce itekako gorjeti…
Dvojica braće išli su tužni… snuždeni su gazili golom Judejom vraćajući se u običnost i kakvu-takvu sigurnost malenog provincijskog sela Emausa. Velika priča je neslavno završila, a oni su napustili Jeruzalem, velegrad u kojem je njihov učitelj Isus Krist, vjekovima čekani Mesija, trebao zasjati u punoj slavi i poraziti sve neprijatelje. No to ne da se nije dogodilo, već su dušmani porazili njega, ponizili ga, izmlatili i izrugali, osudili ga na smrt i prikucali na križ da nemoćan i ostavljen umre najsramotnijom smrću onog vremena.
A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela…
Eh, kleti ideali, očekivanje, nada…a nada je, kako znamo iz poslovica, oduvijek imala sklonosti prema najstarijem zanatu. Čak i da se kod ove dvojice i nije radilo o razočaranosti Kristom ili njegovom sudbinom, bila bi prisutna razočaranost svijetom i ljudima koji su prezreli i ubili onoga za koga se pričalo kako nikada nitko nije tako govorio i koji je prošao zemljom čineći dobro. Gdje je istina u takvom svijetu? Gdje li pravda? Nema ih i nikad ih neće ni biti ako tako dobri ljudi na kraju skončaju kao kriminalci s dna kace.
A onda im se na putu priključi neki njima nepoznat čovjek, padobranac koji je pao s Marsa pa ne zna ništa o događajima u Jeruzalemu prošlog vikenda…
- O čemu to vas dvojica?
- Pa ono s Isusom Nazarećaninom…
- Što to? Svojim riječima mi recite…pustite glasine ili floskule…dajte da čujem što je vama na duši, što vas muči, koja li vas sumnja izjeda, za što vam fali snage, što vas boli ili frustrira?
Isuse, jesi li ikad bio razočaran? Jesi li vjerovao u mene kad si me one noći u Getsemanskom vrtu molio da ostanem budan s tobom barem sat vremena? Jesi li se ipak nadao da se nećemo razbježati, napustiti te i ostaviti samog? Jesi li stvarno navijao za mene kad sam ti ono na ispovijedi čvrsto obećao da neću više griješiti? Iskreno mi reci, kao čovjek…
Kao čovjek Isus je proživio baš svaku našu emociju i osjetio je svako ljudsko stanje – i strah, i radost, i ostavljenost, i razočaranje… Kao čovjek je i umro zbog nas i za nas, ali tri dana poslije evo ga opet hoda ukorak s dvojicom naše braće prema Emausu, sve se praveći kao da ne zna o čemu oni govore. A onda - kontranapad Duhom!
Kao istinski učitelj kojem je stalo do njegovih učenika, polako im zaokuplja pažnju i intrigira ih. S njima je, zanima se za njih i za njihove čežnje i nagnuća, potiče ih da se izreknu i strpljivo ih poučava ne bi li shvatili kako je sve baš tako trebalo biti te da je Krist mogao doći u slavu jedino preko njima neshvatljivog trpljenja i umiranja. Toliko im je zagrijao srca, otvorio pamet i razjasnio Pisma da ga na kraju mole da ostane s njima. Iako on kao da je htio dalje, ipak ostaje s njima i daje im najvažniju lekciju - lomi im kruh baš kao što ga je slomio na posljednjoj večeri s njima. Jer od kruha se živi…
Na kraju krajeva, dan iza te večere je i sam sebe slomio na križu. Da bismo mi živjeli.
Ovo je tijelo moje koje za vas predaje! Nije li nam srce gorjelo?
Ostani s nama.
