Danas, na 16. Nedjelju kroz godinu, slušamo evanđeoski odlomak o Marti i Mariji, poslužiteljici i slušateljici.
Da bismo bolje shvatili Isusovu poruku, ili bolje rečeno novinu, ne samo danas, nego i općenito, dobro nam dođe isto tako malo poviriti u Stari zavjet i osluškivati što je to novo što Isus donosi, i je li to novo dokidanje staroga ili njegovo upotpunjenje?
U prvom čitanju slušamo kako se Gospodin ukaza Abrahamu kod hrasta Mamre. Naš praotac vjere, čim se poklonio, žurno je nastojao svoga gosta (goste) udomiti na najbolji mogući način. Tako se i Sara odmah našla uposlena, samo da Gospodinu ništa ne nedostaje. U ovom čitanju se može primijetiti još jedna zanimljivost, koju želim samo usput spomenuti, premda je vrlo značajna. Čitanje počinje Gospodinovim ukazanjem Abrahamu. Dalje se kaže da Abraham opazi tri čovjeka, a čim ih spazi, reče: Gospodine moj... Zanimljivo! Obraća se trima osobama s Gospodine moj! Nije li to govor o Svetome Trojstvu? Bilo kako bilo, vrijedno je o ovome razmatrati.
Ono što je u Starome zavjetu predstavljeno kao prihvatljiv način ugošćenja Gospodina, kao da s Isusom biva podvrgnuto kritici. Sada se Marti, prototipu prave Židovke, poslužiteljice, suprotstavlja Marija, koja čini nešto novo. Njoj kao da nije stalo do onoga što Marta radi. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu (Lk 10, 39). I nakon Martine tužbalice Isus kao da staje na Marijinu stranu. Ovdje se radi o punini objave koju nam je Isus donio, i to samoobjave. Ona podrazumijeva određenu promjenu u načinu razmišljanja i djelovanja. Punini Božje samoobjave i prilaženja čovjeku više nije dovoljan odaziv u obliku posluživanja, što uključuje mogućnost i da se ne čuje baš sve što nam Gospodin kaže. Sada nam se pokazuje jedna nova mogućnost, ali ne samo mogućnost nego i način da Gospodina bolje upoznamo, a to je sjedenje do nogu Gospodinovih i slušanje riječi njegove. To znači čuti tu riječ iz prve ruke, jer nam je Gospodin došao blizu, tako blizu da možemo sjesti do njegovih nogu. Što sada s Martom? Je li ovom Isusovom gestom Martin način posluživanja dokinut? Gospodin reče Marti da je Marija izabrala uistinu bolji dio koji joj se neće oduzeti (Lk 10, 42). Vidimo da se ipak ne radi o dokinuću, jer Marija nije izabrala jedini dio, nego bolji dio, nego o upotpunjenju, punini.
Martin stav bi se pak mogao kritizirati i s obzirom na svrhu posluživanja. Ona kao da za svoje posluživanje želi biti nagrađena. A kada to izostane, Marta će početi mrmljati. Čini mi se da je izostala dragovoljnost u njenom djelovanju. Zato nam Crkva danas također daje čuti, u drugom čitanju, iz poslanice Kološanima, kako se Pavao raduje dok trpi za nas i u svom tijelu dopunja što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu (Kol 1, 24). Pavao, svjestan svoje snage koju je stekao darom samoga Krista, želi staviti sebe na raspolaganje drugima, koji su slabiji, da bi Tijelo Kristovo moglo rasti. On će na to pozvati i svakoga od nas, da Ga navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu (Kol 1, 28).
U Pavlovom govoru se lako može uočiti izvrsna dragovoljnost u posluživanju Gospodinu. Njemu nije do pohvale, promidžbe samoga sebe. Pavao se prepoznao kao ud jednoga Tijela, čija je glava Krist, onaj koji umrije i uskrsnu za nas (2 Kor 5, 15). Tome istome Kristu mi možemo sjediti do nogu i slušati njegovu riječ, što predstavlja najveću nagradu koju možemo dobiti, jer njome dobivamo sve. Biti svjestan uglavljenosti u Kristu, znači odbacivati sporednosti koje su dio našega života, naše ljudskosti. Zato je sjedenje do nogu Gospodinovih i slušanje riječi njegove lijek i trajna pomoć na našem životnom putu koji je, treba priznati, ipak satkan i od povremenih mrmljanja, prenemaganja i inertnosti u posluživanju Gospodinu i Tijelu njegovom.
U prvom čitanju slušamo kako se Gospodin ukaza Abrahamu kod hrasta Mamre. Naš praotac vjere, čim se poklonio, žurno je nastojao svoga gosta (goste) udomiti na najbolji mogući način. Tako se i Sara odmah našla uposlena, samo da Gospodinu ništa ne nedostaje. U ovom čitanju se može primijetiti još jedna zanimljivost, koju želim samo usput spomenuti, premda je vrlo značajna. Čitanje počinje Gospodinovim ukazanjem Abrahamu. Dalje se kaže da Abraham opazi tri čovjeka, a čim ih spazi, reče: Gospodine moj... Zanimljivo! Obraća se trima osobama s Gospodine moj! Nije li to govor o Svetome Trojstvu? Bilo kako bilo, vrijedno je o ovome razmatrati.
Ono što je u Starome zavjetu predstavljeno kao prihvatljiv način ugošćenja Gospodina, kao da s Isusom biva podvrgnuto kritici. Sada se Marti, prototipu prave Židovke, poslužiteljice, suprotstavlja Marija, koja čini nešto novo. Njoj kao da nije stalo do onoga što Marta radi. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu (Lk 10, 39). I nakon Martine tužbalice Isus kao da staje na Marijinu stranu. Ovdje se radi o punini objave koju nam je Isus donio, i to samoobjave. Ona podrazumijeva određenu promjenu u načinu razmišljanja i djelovanja. Punini Božje samoobjave i prilaženja čovjeku više nije dovoljan odaziv u obliku posluživanja, što uključuje mogućnost i da se ne čuje baš sve što nam Gospodin kaže. Sada nam se pokazuje jedna nova mogućnost, ali ne samo mogućnost nego i način da Gospodina bolje upoznamo, a to je sjedenje do nogu Gospodinovih i slušanje riječi njegove. To znači čuti tu riječ iz prve ruke, jer nam je Gospodin došao blizu, tako blizu da možemo sjesti do njegovih nogu. Što sada s Martom? Je li ovom Isusovom gestom Martin način posluživanja dokinut? Gospodin reče Marti da je Marija izabrala uistinu bolji dio koji joj se neće oduzeti (Lk 10, 42). Vidimo da se ipak ne radi o dokinuću, jer Marija nije izabrala jedini dio, nego bolji dio, nego o upotpunjenju, punini.
Martin stav bi se pak mogao kritizirati i s obzirom na svrhu posluživanja. Ona kao da za svoje posluživanje želi biti nagrađena. A kada to izostane, Marta će početi mrmljati. Čini mi se da je izostala dragovoljnost u njenom djelovanju. Zato nam Crkva danas također daje čuti, u drugom čitanju, iz poslanice Kološanima, kako se Pavao raduje dok trpi za nas i u svom tijelu dopunja što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu (Kol 1, 24). Pavao, svjestan svoje snage koju je stekao darom samoga Krista, želi staviti sebe na raspolaganje drugima, koji su slabiji, da bi Tijelo Kristovo moglo rasti. On će na to pozvati i svakoga od nas, da Ga navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu (Kol 1, 28).
U Pavlovom govoru se lako može uočiti izvrsna dragovoljnost u posluživanju Gospodinu. Njemu nije do pohvale, promidžbe samoga sebe. Pavao se prepoznao kao ud jednoga Tijela, čija je glava Krist, onaj koji umrije i uskrsnu za nas (2 Kor 5, 15). Tome istome Kristu mi možemo sjediti do nogu i slušati njegovu riječ, što predstavlja najveću nagradu koju možemo dobiti, jer njome dobivamo sve. Biti svjestan uglavljenosti u Kristu, znači odbacivati sporednosti koje su dio našega života, naše ljudskosti. Zato je sjedenje do nogu Gospodinovih i slušanje riječi njegove lijek i trajna pomoć na našem životnom putu koji je, treba priznati, ipak satkan i od povremenih mrmljanja, prenemaganja i inertnosti u posluživanju Gospodinu i Tijelu njegovom.
