Sve vas srdačno pozivamo na predstavljanje fra Šimine knjige koje će se održati u subotu, 11. veljače 2023. godine, u 19h u dvorani ispod naše samostanske crkve.
Fra Šimun Oreč, hercegovački je franjevac rođen u Posuškom Gracu 1941. godine. Većinu svoga pastoralnoga djelovanja proveo je u inozemstvu, ponajviše u Frohnleitnu u Austriji, od 1976. do 2018. godine. U svojoj 55. godini života počeo je hodočastiti do najvećih marijanskim, kao i kršćanskih svetišta po Europi i šire. Od 2018. živi u samostanu hercegovačkih franjevaca u zagrebačkoj Dubravi, gdje obavlja službu ispovjednika.
Fra Šimune, u Vašoj 80. godini života izdali ste knjigu „Pješice od Frohnleitena do Jeruzalema i do najvećih europskih svetišta“. Napisali ste je prvo na njemačkom jeziku, a sada predstavljate i hrvatsko izdanje, možete li nam nešto reći o knjizi?
Knjiga je putopis koji opisuje mojih 25 hodočašća kroz 22 godine, od prvog hodočašća 1996. u Međugorje, preko najvećih marijanskih svetišta Europe pa sve do 2018. kada sam krenuo iz Mariazella u Austriji do Međugorja u našoj Hercegovini. Također, ispunila mi se želja ostvariti najveći cilj svih hodočašća - najsvetije svetište svih kršćana, Jeruzalem - do kojeg sam došao u četiri etape (između 2005. i 2008.). U knjizi su opisani napori i radosti dugih hodočasničkih puteva, prirode i ljudi raznih zemalja kroz koje sam prolazio, pohodi nebrojenim katedralama i crkvama, susreti s bezbrojnim hodočasnicima iz cijeloga svijeta, od Aljaske do Novog Zelanda, iskustva vjere i Crkve u raznim zemljama, susret s drugim konfesijama i religijama, kao na primjer s pravoslavljem u Carigradu i svetoj gori Atosu, islamom u Turskoj, Siriji i Jordanu, hinduizmom i budizmom u Indiji i Tibetu. Također, u knjizi je i nekoliko intervjua koji će čitateljima biti jako zanimljivi. Knjiga ima oko 350 stranica i sadrži dvjestotinjak fotografija koje će mnogo toga pojasniti.
Ljudi u Vašim godinama, puni životnih iskustava i mudrosti također pišu knjige, no tematike kojima se bave bliže su geopolitičkim, ekonomskim i društvenim problemima. Vaša knjiga je jednostavna, Vi pišete o sebi, čovjeku koji voli hodati, hodočastiti. Što Vam je bio povod da napišete ovu knjigu?
Velite da je moja knjiga jednostavna - da. To je opis mojih hodočasničkih putovanja i iskustava, to je susret s prirodom, krajevima, ljudima raznih zanimanja, svjetonazora, religija. Negdje u svojim dnevnicima sam zapisao da ću možda ta iskustva učiniti dostupnima mnogima i potaći ih ne samo na čitanje već i na ostvarenje sličnih putovanja. Eto, to sam i učinio. Njemački original tako je bio zanimljiv ljudima u župi gdje sam radio da je knjiga razgrabljena za jednu večer.
Hodočašća su uvijek povezana sa zavjetima, s produbljenjem vlastite vjere. Također, mogu biti i razdoblje za rješavanje vlastitih problema. Koje su Vama bile namjere i jesu li Vas hodočašća mijenjala i u kojoj mjeri?
Moje prvo hodočašće je upravo i povezano s jednim zavjetom: kad jednom prestane nesretni rat u našoj Domovini Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, poći ću pješice iz Frohnleitena, gdje već desetljećima živim i radim, Kraljici mira u Međugorje, koje je udaljeno 700 km od mog boravišta. Ta ideja se polako ostvarivala. Rat je više-manje prestao 1995. godine, a ja sam dotada svake godine išao sa svojim župljanima u Međugorje. Ujesen 1995., prvi put nakon rata išli smo do Međugorja najkraćim putem preko Zagreba, Karlovca, Slunja, Sinja i Imotskoga. Četiri godine ovuda nije bio moguć prolaz. Tada sam iz autobusa malo razgledao porušena područja i razmišljao gdje bih eventualno mogao prenoćiti. U proljeće 1996. sam osobnim automobilom prešao taj put i još se detaljnije uspio uvjeriti da je, usprkos mnogim razaranjima, to i moguće, jer je cesta bila slobodna te mi je u kolovozu 1996. uspjelo obaviti taj zavjet zahvale i molitve za mir. Sva ostala hodočašća su imala istu nakanu. Tako sam ja bio hodočasnik mira, iako je nakon mojih hodočašća kroz Siriju i kasnije kroz Ukrajinu u tim zemljama izbio rat.
Pitate me jesu li hodočašća utjecala na produbljenje vjere, rješavanje nekih životnih problema i jesu li me ona mijenjala u nekoj mjeri? Svakako da su me učvršćivala u vjeri i, u nekom smislu, mijenjala moj život. Kad sam se susreo s našim ljudima koji su se vratili svojim kućama iz četverogodišnjeg egzila i vidio njihovu neslomljivu vjeru kroz prognanički život i nadu u bolje sutra, naravno da me to nije ostavilo ravnodušnim. U knjizi sam to posebno istakao kroz susret s odraslima, ali i s djecom u ličkim mjestima Slunju i Oštarskim stanovima.
Živimo u vremenu materijalizma, težimo za financijskom sigurnošću, nemamo vremena jedni za druge, a kamoli za Boga. Kad čovjek hodočasti, odvaja se od svakodnevnice, ima vremena i mogućnosti doživjeti svijet i Boga na dublji i drugačiji način. Što Vas je na hodočašćima obogatilo? Vraća li se čovjek isti ili ga pješačenje oblikuje? Je li čovjeku danas potrebno hodati?
Pravo velite, mi danas živimo u vremenu materijalizma, individualizma i nesolidarnosti. Materijalizam je toliko ovladao ljudima da određena materijalna sigurnost udaljuje čovjeka od Boga te mnogi misle i žive na način kao da im Bog i nije potreban. Na hodočašću je čovjek potpuno drukčiji, skromniji, jednostavniji, upućen na druge. Ljudi iz raznih krajeva svijeta na momente se osjećaju kao članovi jedne obitelji i time pokazuju da bi i obitelji i narodi mogli biti slični ako budu usmjereni na vrijednosti koje su drukčije od materijalnih, individualnih, sebičnih.
Jesu li me hodočašća obogatila ili oblikovala? Da, svakako! Nakon svakog hodočašća osjećao sam se ispunjenim i osnaženim za svoj svećenički i redovnički poziv. Tako da mi je to svake godine davalo novu snagu za službu koji mi je život dodijelio.
A na pitanje je li današnjem čovjeku potrebno hodati, odgovorio bih da jest. Danas svjedočimo tome da sve više ljudi shvaća tu činjenicu i nastoji hodati, u prvom redu zbog osobnog zdravlja, ali i zbog druženja. Još je potrebnije hodočastiti. Hodočašća su u srednjem vijeku bila masovna pojava, i to pod svaku cijenu. Posebno ona u Svetu zemlju, u Rim ili svetom Jakovu u Compostelu. Onda su na neko duže vrijeme bila prestala, da bi u novije vrijeme ponovo postala aktualna. Posebno je porastao broj hodočasnika pješice putem sv. Jakova. Računa se da danas svake godine preko dvjesta tisuća ljudi tamo hodočasti pješice.
Ima li ijedno hodočašće koje biste posebno istaknuli ili neko iskustvo koje Vam je ostalo u dugom sjećanju?
Svakako bih istaknuo hodočašće pješice sv. Jakovu 1999., kada sam sa svojim sada pokojnim bratom fra Leonardom i njegovim prijateljima, bračnim parom liječnika Chiari, prvi put posjetio Santiago de Compostelu. Sam put do tamo bio je vrlo dojmljiv i zanimljiv. A onda prekrasna hodočasnička misa s botafumeirom, 70kg teškim kadionikom punim tamjana, kojeg pokreću četiri muškaraca, a njiše se stotinu metara kroz lađu katedrale, iznad glava hodočasnika. Svakako su vrijedni spomena doživljaji i susreti sa svetim mjestima u Svetoj zemlji, slavlja svetih misa u Betlehemu, Nazaretu i Jeruzalemu. To se nikada ne može zaboraviti.
Hodočašće koje bih posebno istaknuo jest Vaše prvo hodočašće - od Frohnleitena do Međugorja. Prešli ste 700 km u 14 dana. Imali ste 55 godina tada, niste se fizički za to spremali niti ste imali neku posebnu opremu. Vaši vjernici u Frohnleitenu nisu vjerovali da Vi to možete učiniti, no imali ste zavjet koji ste htjeli ispuniti. Kakav je to zavjet bio i zašto baš Međugorje?
Bilo je to ispunjenje mog zavjeta da kad prestane nesretni rat u našoj Domovini - Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini - pođem pješice Kraljici mira iz mjesta gdje već desetljećima živim i radim kao dušobrižnik te da zahvalim i molim za mir, koji nam je toliko potreban. U početku sam stvorio plan prijeći tu udaljenost za tri tjedna, od Velike do Male Gospe, međutim, to mi je uspjelo za dva tjedna.
Međugorje je mjesto mira. Od početka događanja u Međugorju veoma sam se zanimao za taj svjetski poznati fenomen. Par godina nakon prvih ukazanja, svake sam godine organizirao hodočašće jednim autobusom župljana u to, mogu reći, svetište koje sam uspoređivao s Lourdesom i Fatimom. Već prvih dana Marija se u Međugorju objavila kao Kraljica mira. Deset godina poslije na tom je području počeo krvavi rat. U jeku rata meni dolazi na pamet zavjetovati se da, kad i ako prestane rat u našoj Domovini, da idem upravo Kraljici mira u Međugorje, na čemu sam Bogu i Majci Božjoj veoma zahvalan.
I kod mojih vjernika se osjetio učinak hodočašća. Intenziviran je molitveni život i povezanost kroz molitvu za uspjeh moga hodočašća. Nije slučajno da sam svoje prvo hodočašće započeo svetom blagdanskom misom na Veliku Gospu, koja je ujedno i zaštitnica crkve i župe Frohnleiten, i da su me župljani ispratili, iako neki i uz nepovjerenje u moj uspjeh. No cijelo sam vrijeme bio praćen njihovim molitvama, posebno međugorske molitvene zajednice te čestitkama na prijeđenim dionicama moga puta.
Od Vaših 25 hodočašća osam ih je posvećeno Marijinim svetištima: dva puta Međugorje, dva puta Mariazell (Austrija), Marija Bistrica, Fatima, Lourdes, Einsiedeln (Švicarska). Zašto baš Marija? Kakav odnos s njom, našom nebeskom majkom gajite? Je li nam, možda, Marija danas najpotrebnija?
Većina prošteništa su Marijine crkve, Marijina svetišta. Bilo je, stoga, najprirodnije da pođem u jedno Marijino svetište, a Međugorje je za mene, iz mnogo razloga, bilo proštenište par excelence. Usput sam posjetio i najznamenitija prošteništa u Domovini, poput nacionalnog svetišta u Mariji Bistrici, regionalnih svetišta kao što su Sinj, Posušje i Široki Brijeg. U Mariji Bistrici su me pozdravila crkvena zvona, iako sam tamo prispio tek oko 20 sati. Uspjelo mi je još, iako umoran i pokisao, slaviti nedjeljnu svetu misu.
Marija je od početka kršćanstva bila predmet štovanja i ona kojoj je povjerena briga za Crkvu. Sjetimo se nje pod križem kad joj Isus veli „majko, evo ti sina i sine, evo ti majke“. U tom trenutku ona je postala Majka Crkve. Budući da sam ja član Crkve, a po svom redovništvu i svećeništvu istaknutiji član Crkve, Marija je za mene bila i ostala najveći uzor u vjeri i najmoćnija zagovornica kod svoga Sina u nebu. Pobožnost prema njoj gajio sam od malih nogu, kroz svoju kasniju teološku izobrazbu pa sve do današnjih dana. Što se tiče nauka o Mariji ili mariologije, za mene je mjerodavna pobudnica pape Pavla VI. „Marialis cultus“ iz 1974. godine, koja promovira zdravu marijansku pobožnost, nasuprot mnogih zastranjenja u tom pogledu.
Marija je uvijek bila važna, a posebno u kriznim vremenima kršćanstva. Sjetimo se 1573. i bitke kod Lepanta, gdje je Marija kršćanskoj vojsci izvojevala pobjedu nad moćnom osmanlijskom vojskom. Kao sjećanje na taj događaj uveo je papa Pio V. blagdan svete Krunice. Slično je bilo i s bitkom kod Beča 1683. gdje je, uz Marijin zagovor, Turskoj vojsci nanesena takva pobjeda da se nikad više nisu oporavili. Bio je to početak kraja osmanlijskog carstva. Tadašnji papa proglasio je 12. rujna svetkovinom Imena Marijina.
Ako vjerujemo u njezina ukazanja, možemo kazati da su ona uvijek bila povezana s krizama od svjetskog značenja. Ukazanja u Lourdesu se događaju nekoliko desetljeća poslije Francuske revolucije, koja je ostavila traga u cijelom svijetu, a, nažalost, za kršćanski svijet u posve lošem smislu. Ukazanja u Portugalu događaju se na koncu Prvog svjetskog rata i u vrijeme strašne španjolske gripe koja je odnijela desetine milijuna ljudskih života i uoči Oktobarske revolucije u Rusiji, čije posljedice osjećamo do današnjega dana.
Mi se danas nalazimo u možda najvećoj krizi u povijesti ljudskoga roda. Marijina ukazanja u Međugorju počinju deset godina prije krvavog rata i traju još i danas. Međugorje je pošteđeno od ratnih zbivanja i ostalo je oaza mira. Nije čudo da Marija upućuje poziv ne samo pojedincima, već i čitavom svijetu. „Mir, mir, mir – i samo mir! Mir neka bude između Boga i ljudi, među ljudima treba biti mir!“ – bila je njena poruka 26. lipnja 1981., dakle samo par dana nakon prvog ukazanja.
Možemo kazati da Marija poziva župljane, hodočasnike i cijeli svijet da mole za mir i da žive mir. Svi smo uvjereni da je taj njezin poziv danas aktualniji nego ikada prije.
Zanimljivo je da Marija poručuje: „Molite sa mnom za mir. I vi možete svojom molitvom doprinijeti tom miru.“ Njezine trajne poruke su mir, molitva, post i pokora, sveta misa, sakrament pomirenja, razmatranje Božje riječi... Sve to stvara mir u pojedincu, ali i u obitelji, zajednici i društvu kao takvom, što se onda odražava i na cijeli svijet.
