Andrija Vučemil poznati je hrvatski književnik, pjesnik, kulturni djelatnik i politički zatvorenik. U intervjuu za naš portal govorio je o svome iskustvu robijanja na Golom otoku...
Za Dan neovisnosti 2014. posjetili smo Goli otok,
koncentracijski logor iz vremena komunizma. Naši suputnici bili su i neki od
bivših robijaša s Golog otoka, ljudi koji su za Hrvatsku nevini robijali.
Donosimo vam razgovor s jednim od njih – Andrijom Vučemilom, poznatim hrvatskim
pjesnikom, književnikom i kulturnim djelatnikom te političkim uznikom. Andrija
je rođen u Oplećanima kod Tomislavgrada. Školovao se u Tomislavgradu, Imotskom,
Bolu na Braču, Zagrebu, Ljubljani i Rijeci. Autor je preko trideset različitih
knjiga, a bavi se osobito poezijom. Na Golom otoku proveo je punih pet godina.
Dragi Andrija,
kako ste Vi završili na Golom otoku? Koja je bila Vaša krivica i osuda?
Ja sam kao mladić u Imotskom stvarao organizaciju Hrvatska revolucionarna mladež. U
Imotskom je bilo naše središte, ali imali smo po cijeloj Hrvatskoj naše ljude,
tzv. trojke. To je zapravo bio
ogranak hrvatskih revolucionarnih organizacija iz iseljeništva.
Kako je
funkcionirala Vaša organizacija i kako ste otkriveni?
Mi smo radili u već spomenutim trojkama. Nismo znali jedni za druge i u slučaju uhićenja nisi
mogao izdati puno jer si znao samo jednog do sebe, eventualno dvojicu. No, što
se dogodilo? Kad su bile one prve studentske demonstracije, godine 1959,
šuškalo se da nešto postoji u Hrvatskoj. Tada je UDBA uhitila oko 2000 u
Hrvatskoj. Naravno, klupko se odmotalo i mi smo završili u zatvoru. Ali, svatko
od nas je znao što ne smije priznati
priznati pa i pod cijenu života.
Kakva je
struktura Golog otoka i kako je izgledao Vaš dolazak tamo?
Struktura Golog otoka je jednostavna: Postoji prvo
pristanište, ondje gdje se iskrcavaš kada stigneš na Otok. Najstrašnije je bilo
prilikom dolaska novih grupa. Tako je bilo i meni. Oni koji su prije došli
formirali bi se u redove. Novi su morali proći između njih, a ovi su bili
primorani udariti ih: šakom, rukom, nogom… Tako da je ovaj koji je prošao kroz doček bio već dobro ranjen. Ako nisi
udarao, ti si morao proći kroz taj red. To je bilo u periodu od 1949 do 1956.
Kasnije je takav doček ukinut. Nakon toga se išlo u tzv. Karanten – objekt 101. Tu bi nas slikalo i tu bismo postajali
robijaši.
Postojao je i prostor zvan žica u kojem je bilo
desetak baraka, a robijaši, koji su bili tamo, mogli su slobodno hodati. Sektor
C bio je najgori, tu su bile samice u kojima sam i ja proveo 21 dan.
Tu je i upravna zgrada, tzv. Hotel
za udbaše. Zatvorenici su živjeli u barakama. Tu su bile i tvornice: betonara i
stolarija. Radilo se minimum 8 sati plus 8 sati tzv. dobrovoljnog rada. Tvornice su radile kamene proizvode za Bliski
istok i stolariju za SAD. Kada sam ja došao bile su još barake. Kreveti su bili
na tri kata. U jednom baraci je znalo je biti i i više od stotinu ljudi. Kad legneš, nisi se mogao okrenuti.
Koliko ste
godina imali kada ste stigli na Goli otok i što je ono što pamtite iz svojih
prvih dana ovdje?
Kada sam ja došao na Goli otok imao sam samo
dvadeset godina i otprilike pedesetak kila. Tu su bili neki stari informbirovci,
npr. Vene Marovski, najveći makedonski pjesnik – tvorac makedonskog jezika,
Milivoj Stevanović – glavni urednik Tanjuga, onda dr. Kire Kostovski i brojni
drugi. Oni nisu mogli shvatiti da nas, tzv. klerofašiste
kako su nas zvali, Goli otok ne može slomiti, da mi ne mijenjamo svoje stavove.
Ja onda njemu kažem: Vene, ja sam
vjernik, ja imam vjeru, ja vjerujem u Boga, u Isusa Krista, vjerujem da čovjek
ne može biti pobijeđen od čovjeka. Meni oni mogu odsjeći nogu, ali ne moju
dušu. Ja znam gdje je moja duša, kamo ona stremi. Mogu raditi od mene što hoće,
ali ja neću izdati svoju vjeru, vjeru mojih otaca, pljuvati po vlastitoj
Domovini… Njima je to bila zagonetka, ali ubrzo su nas počeli jako
cijeniti.
I unutar zatvora
postojale su razlike među zatvorenicima, zar ne?
Naravno. Svi osuđenici bili su podijeljeni u tri
grupe: A, B i C. A su oni koji su
revidirali stav. Oni su imali nevjerojatne povlastice, od hrane, posla i
ostaloga. B grupa su oni koji nisu
još revidirali stav, ali nisu toliko opasni. Grupa C su oni koji su doživjeli da budu zatvor u zatvoru. To je bila
strahovita izolacija, često u samicama. Ta grupa C uglavnom je radila u
kamenolomu i oni koji su pripadali toj grupi nisu se smjeli družiti sa drugim
zatvorenicima.
Što je za Vas
ono najgore što pamtite iz svojih uzničkih dana?
Silne su godine prošle. Čovjek najstrašnije
zaboravlja i potiskuje, a sjeća se onog manje ružnog. Tako ja nekad sam sebi
kažem: Čekaj malo! Što ti je! Siguran
sam da nam Bog daje to kao dar, da nam slučajno ne bi palo na pamet da mi
budemo suci njima.
Najveća zagonetka i najveći misterij Golog otoka je
to što direktno UDBA i policija nisu vršili toliko zlo, nego su vršili između
sebe robijaši.
Dosta je toga
napisano i kazano o Golom otoku. Ipak, dobiva se dojam kao da je sve to još
uvijek nedovoljno. Što Vi kažete?
O Otoku je dosta napisano, ali najstrašnije je to
što, uza sve to što sam doživio i čuo, to se ne može opisati. Zato ni ja ne
pišem puno o ovome mjestu. Ja sam napisao dvije knjige o Golom otoku: Bio jednom jedan Otok i Knjiga puna nade. Pisati o Golom Otoku je
pisanje o zlu i mora dirnuti svakoga
čovjeka na kugli zemaljskoj.
Kako ste uspjeli
sačuvati ono napisano za vrijeme zatočeništva?
Pisao sam godinama, sve godine na Golom otoku. Pisao
sam i to sam sakrivao da ne bi došli do mojih zapisa. Krio sam ih u jednoj
knjigovežnici koja je bila u jednoj baraci gdje je radio jedan Srbijanac. Bilo
je ispod poda jedno mjesto gdje sam ja čuvao te rukopise. Napisao sam tamo
četiri knjige. To je priča o čežnji, o moru, a kroz more za Domovinom. Kad sam predao molbu
za svoje stvari, pred odlazak iz zatvora, mene zove isljednik i traži da dadnem
te zapise s Otoka. Ja sam se branio da to ne postoji i shvatio da to moram
uništiti jer ako se oni dočepaju toga, produžit će mi se boravak. Otišao sam
kod Srbijanca u knjigovežnicu – koji me
nije izdao, nego je to učinio netko drugi – uzeo sam rukopise i u kotlovnici ih bacio u peć. Taman kad je to
počelo gorjeti u kotlovnicu su upali dva
policajca i jedan udbaš. Kasnije sam ja godinama to pokušavao obnoviti i uspio
sam u jednom dijelu.
Jeste li ikada
poželjeli osvetiti se svojim progoniteljima?
Kada su devedesetih nastale promjene, jedan od naših
ciljeva bio je da nijednom od njih ne smije pasti vlas s glave. Oni su se
strašno plašili nas i drugih političkih robijaša. Tada su brojni od njih, iz
tog straha, prešli i u HDZ, i u druge stranke, stali uz Tuđmana, promijenili su
svoje stavove. Mi nismo htjeli da im se išta dogodi. Ako bismo mi činili takvo
zlo, onda smo isti kao i oni. Zašto se robijalo, ako nećemo promijeniti sustav?
Nažalost, ne znam jesmo li bili u pravu? Jesmo li morali drugačije nastupit,
lustrirati i maknuti ih?
U tom smislu,
kako Vi kao čovjek koji je godine svoga života darovao Domovini na najteži
mogući način, vidite situaciju u Hrvatskoj danas?
Moj profesor iz studentskih dana mi je jednom
prilikom, pred izbore devedesetih, rekao: Andrija,
dobit ćemo izbore, ali 40-50 godina nećete vladati Hrvatskom. Ipak, na
kraju vjerujem da će biti dobro. Kako su Izraelci četrdeset godina lutali, tako
ćemo i mi morati jedno vrijeme lutati da bismo došli do prave Domovine za koju
se robijalo.
Vi ste i jedan
od pokretača lista Naša Ognjišta, uz pokojnog fra Ferdu Vlašića. Možete li nam
u par riječi reći o Vašim susretima i dojmovima o fra Ferdi i Vašoj suradnji u
Ognjištima?
Ako mi je Bog dao sreću da susretnem neke ljude,
onda je to bio susret sa fra Ferdom. Nisam ga poznavao do 1971., do svadbe moga
brata u Tomislavgradu. Na svatovsku večeru došao je župnik i tad sam se ja s
njim upoznao. Svidio mi se nakon prvih riječi. Rekao mi je da je bio u Austriji
i da bi htio pokrenuti župni bilten.
Pitao me je za pomoć. Ja mu kažem da ću to učiniti vrlo rado, ali da to
bude nešto drugačije. Predložio sam mu da radimo nešto kao Bakarska Zvona – vjesnik riječke biskupije. Danas su to samo Zvona. Ja sam mu jedan primjerak donio i
tada smo odlučili pokrenuti jedan takav časopis u Tomislavgradu. Tako je
započela naša suradnja i tako su nastala Naša
ognjišta. Redakcija je bila u kuhinji moje supruge Maje.
Moje ime se tada nije smjelo spominjati, ali UDBA je znala da ja to radim i pokušali su naštetiti Ognjištima. No, u njima nije bilo ništa čime su nas mogli teretiti. Mi smo bili katoličko glasilo, htjeli smo ga izdavat radi vjerskoga života i radi očuvanja hrvatskoga jezika, običaja i kulture. Da to nije bio plod naše taštine, nego naša iskrena želja za plemenitim ciljevima govori činjenica da su Naša ognjišta opstala sve do danas. Nekad je taj list imao čak 25 000 pretplatnika, a dobro stoji i u današnje vrijeme.
Dragi Andrija, iskrena Vam hvala na razgovoru, na svjedočanstvu o strahotama Gologa otoka i na svemu što ste podnijeli za Domovinu!
