Donosimo intervju sa našim poznatim svećenikom, teologom i filozofom, našim bratom fra Antom Vučkovićem...
Teologija je misaoni rad. Bavi se umskim osvjetljenjem Božje objave i ljudskog iskustva, nadasve vjerskog iskustva. Ljudska žudnja za Bogom i Božja objava su neodvojivi. Teologija je i molitveni rad. Ona je razumljivi i očekivani rezultat susreta Boga i čovjeka, Božjeg ulaska u ljudsku povijest i ljudskog prihvaćanja Božje prisutnosti u Isusu Kristu. Ako je početak kršćanstva vezan uz iskustvo uskrsnuća ubijenoga Isusa, onda je teologija naravni produžetak tog iskustva. Nakon što se dogodilo uskrsnuće i pokrenuo val ulaska u odnos s Uskrslim, val krštenja i ulaska u Crkvu u nastajanju, naravno je očekivati da čovjek počne svojim razumom razlagati što se zapravo dogodio i kako se taj događaj reflektira u ljudskim životima. Uz to, početno je kršćanstvo imalo nutarnju potrebu definirati se pred sustavima organiziranja života, kako filozofskim tako i društvenim i političkim.
Prvi teolozi su i sami bili snažno, životno povučeni u događaj Uskrsloga, a najčešće i iščupani iz poganskoga načina života. Na svojoj su koži osjećali razliku svjetova. S vremenom se teologija sve više profilirala kao znanost, a znanost po sebi odstranjuje pitanja osobnog života i nutarnjeg stava. To za teologiju, međutim, ne može biti mjerodavno, jer ona ne može zanemariti autora i njegov život, kao što to ne može filozofija ili pjesništvo. Ipak, moguće je da se i teologija odvoji od života. Tada pred nama stoji netko tko zna puno o sv. Pismu, drugim teolozima, povezanosti teologije s filozofijom, ali koji živi kao da Boga nema ili kao da mu njegovo postojanje samo jamči zanat. Može se dogoditi da se teolog posve sakrije iza svoga teološkog rada. Ni to ne mora biti samo loše. Moguće je da od teologa možemo puno naučiti, a da istovremeno trebamo okrenuti pogled od njegova načina života i odnosa. Svakako, valja voditi računa o tome da svako iskustvo, kakvo god ono bilo, vrlo brzo traži svjetlo razuma da bi ga se razumjelo.
Fra Ante, Hans-Georg Gadamer je pojam iskustvo ubrojio među »najnerazjašnjenije pojmove«. Time je samo pokazao da se radi o složenoj i slojevitoj stvarnosti. Danas je sve češći govor o iskustvu vjere ili iskustvu Boga. Sve više osoba oduševljeno svjedoči o Božjem zahvatu u njihovom životu. Kako Vi gledate na to? Treba li, po Vama, vjersko iskustvo dobiti više prostora u teološkom diskursu?
Mi smo dugo živjeli u komunističkom sustavu u kojem se vjerska pripadnost organizirala ne toliko oko osobnog odnosa s Bogom koliko oko oprečnosti zajednice vjernika prema nevjeri. Postojalo je, naravno, ljudi s jakim vjerskim iskustvom, ali naglasak u pastoralu nije bio na vjerskom iskustvu, nego na opredjeljenju za kršćanstvo, a protiv nevjere i dominantnog ateističkog sustava. Padom komunizma otvorio se prostor i za iskustvenu vjeru. Novi crkveni pokreti su ušli u obzor vjere, a sve je bilo pojačano i bolnim ratnim iskustvima koja su još više produbila potrebu za iskustvenim doživljajem Božje blizine. Uz to, naglo se pokazalo kako u podnožju vjere velikog broja vjernika ne leži osobna odluka. A vjera u Isusa Krista je od početka bila osobna odluka. Mnogi su pripadali kršćanstvu, a da sami nikada nisu donijeli nikakvu takvu odluku. Osobno iskustvo tako dolazi na mjesto osobne odluke koje nije bilo u trenutku ulaska u Crkvu pa će mnogi vjernici govoriti o svome obraćenju premda su od početka u Crkvi i premda su primili sve sakramente. Na teologiju ne spada organiziranje iskustva. Na nju spada dragocjeni trud da ta iskustva osvijetli Božjom riječju i saznanjima iz drugih znanosti te tako vjernicima pomogne da razumiju što im se dogodilo. Ovaj je rad iznimno važan jer tamo gdje nema temeljnoga znanja o vjeri i fenomenima vezanim uz vjernički život tamo se lako uvuku šarlatanstvo i idolatrija.
Fra Ante, ljetos ste bili na 25. Mladifestu u Međugorju. Budući da sam i osobno bio prisutan, vidio sam da niste mogli sakriti oduševljenje viđenim. U kontekstu govora o iskustvu vjere i/ili iskustvu Boga, kakvo je Vaše iskustvo Međugorja?
Mladifest u Međugorju za mene je bio dragocjeno iskustvo susreta s mladim ljudima koji su nošeni potrebom za Bogom, molitvom, zajedništvom u Duhu Božjemu. Svoje oduševljenje nisam krio. Naprotiv. Bio sam jako zadovoljan što sam smio biti dio događanja. Nakon cjelodnevnog programa od kateheza, svjedočenja, molitve, liturgije mladi su htjeli još. Njihova glad za Bogom i slavljenjem njegove blizine je golema. Iz toga se može naslutiti u kakvim sve duhovnim pustinjama žive. Imao sam osjećaj da dolaze iz okruženja koje im guši duhovnu glad i zatrpava je surogatima, pa se u Međugorju tim više otvaraju i raduju slobodi izražavanja ljubavi prema Bogu. To da sam smio svjedočiti kako im Bog taži žeđ za mene je bio veliki dar. Zahvalan sam za to što sam im smio naviještati Božju riječ i gledati kako nepregledna masa mladih ljudi to pozorno prima. Ja neku pozorniju i veću zajednicu vjernika nisam nikada imao pred sobom na nekom drugom mjestu. Pogled s oltara na toliki broj mladih vjernika koji slave Boga je nezaboravan.
Fra Ante, govorimo o temi Međugorja. Papa Franjo je u svojoj pobudnici Evangelli gaudium pisao o izrazima pučke pobožnosti kao o teološkom mjestu. Iako mnogi hrvatski teolozi zaziru od pitanja Međugorja i tzv. ‘međugorske duhovnosti’ ili se negativno odnose prema njima, Međugorje i dalje donosi plodove. O kakvoj je pobožnosti riječ u Međugorju?
Teolozi imaju vremena. Oni se bave Božjom riječju koja u Crkvi živi već tako dugo pa su stekli osjećaj da ništa nije odveć žurno da bi sad-na trebalo biti razriješeno. Svako mišljenje je sporo, a teološko je za nijansu još sporije od drugih. Međugorje je specifično po svojoj međunarodnosti. Mnogo jezika na istom mjestu lako stvori jezičnu zbrku i volju nekih jezika za dominacijom. U Međugorju se, naprotiv, jezici usklađuju, a Hrvati imaju jedno mjesto na svijetu gdje im je jezik, među svim ostalima, priveligiran pa većina vjernika nauči barem Zdravomariju na hrvatskom i nitko se ne buni kada je svaku večer misa na hrvatskom jeziku. Hrvatskim je svećenicima to opet jedincata prigoda da govori svojim jezikom, a da budu prevedeni na brojne druge jezike. Da nije Međugorja malo bi tko od svećenika koji propovijedaju u Međugorju to isto mogao s vjernicima drugih jezika. Međugorje je mjesto jednostavnosti vjere. Nekima se jednostavnost pobožnosti čini odveć banalnom. Meni ona naliči majci koja doji dijete. To je možda posve banalna i svakodnevna stvar, ali svi smo mi preživjeli i odrasli zahvaljujući upravo toj “banalnosti”, tom da nam je jedna žena kroz neko vrijeme posvećivala svu svoju pozornost i više puta nas po danu i po noći polagala na svoje grudi i hranila svojim mlijekom. Tko to ne vidi nije razumio ništa od tajne života, a bojim se ni od tajne Božje skrbi za čovjeka.
Fra Ante, razmišljajući o ovim pitanjima, dotičemo temeljna ljudska iskustva radosti i nade, patnje i žalosti, osamljenosti i otuđenosti. Smatrate li da upravo ovakva iskustva trebaju dobiti više pozornosti u teologiji?
Teologija zna da odnos s Bogom uključuje i važnu emotivnu stranu ljudskog života. I to ne samo na osobnoj, nego i na zajedničkoj razini. Ona ne mimoilazi ni temeljna emotivna stanja jedne epohe. Ipak, pastoralna skrb najprije opaža što se događa s vjernicima pa na njima čita i kretanja u društvu. To, naravno, reflektira teologija. Svećenik, primjerice, u ispovijedi ne može biti slijep za ono čim su ljudi pogođeni i što ih pokreće, a ako to ne opaža, bojim se da je na krivom mjestu. Takvi susreti oblikuju svećenički stav prema svijetu i ljudima. Teologija to treba reflektirati u svome radu.
Fra Ante, Vaša je doktorska disertacija bila o dimenziji slušanja u Martina Heideggera. Treba li suvremeni teolog (i/ili filozof) biti otvoren slušanju ovih temeljnih ljudskih iskustava koje smo spomenuli? Ne čini li nam se da je danas došlo do zaborava umijeća slušanja?
Umijeće slušanja je oduvijek bilo rijetko. Da nije tako, ne bi danas ljudi profesionalno živjeli od slušanja. Budući da je u svakodnevnom životu krajnje rijetko imati nekoga tko je u stanju pokloniti nam vrijeme i kvalitetno nas slušati, rastu zvanja koja se, na različite načine, bave pozornošću slušanja. Razlog je, naravno, temeljna ljudska potreba za pozornošću i razumijevanjem drugoga čovjeka. Katolička crkva poznaje i sakramentalnu pozornost slušanja, pastoralne razgovore i duhovno praćenje. U praksi, međutim, ni to nije uvijek sjajno. Pogledajte kako raste broj ljudi koji otkrivaju duhovne vježbe u svakodnevici i preko njih pronalaze nekoga tko im poklanja vrijeme i pozornost. Tko nađe pozorno uho drugog čovjeka može se smatrati sretnim. To su ljudi koji imaju prijatelja ili životnog druga. Meni se čini da to nije čest slučaj. Kad naiđem na njih, uvijek mi zabljesnu kao dragocjena iznimka.
Što se tiče teologa, on je čovjek posvećen slušanju Riječi. Uho izvježbano osluškivati Riječ gotovo usput nauči osluškivati i drugoga čovjeka. Teško mi je vjerovati da netko može biti dobar teolog, a da nema otvoreno uho za bližnjega. I ja sam u svome životu dobivao pozornost slušanja najviše od ljudi koji su imali dubok odnos s Bogom ili su bili prožeti ljubavlju.
Fra Ante, govoreći o osjećajima osamljenosti, otuđenja, napuštenosti i depresije te neutažene žeđi za ljubavlju i blizinom, češki teolog Tomáš Halík piše o »ranama vremena«. Kako gledate na ljudsku ranjenost? Postoji li prostor u kojem ona može biti dotaknuta?
Halik dobro detektira ranjenosti zapadnoga čovjeka. Previše je ranjenih ljudi. Posebno, u zemljama bivšeg istočnoga bloka i na područjima na kojima se vodio brutalni rat. Nažalost, previše je ranjenih ljudi i u zemljama koje su obilježene stalnim ekonomskim napretkom nakon Drugog svjetskog rata. Ranjenosti su drukčije. Drukčije se pojavljuju i drukčije se s njima ophodi. Kod nas još uvijek ima relativno veliki broj ljudi koji imaju povjerenja da im odnos s Bogom i duhovnost mogu dati odgovore i na njihove ranjenosti. To nije u cijeloj Europi tako. Točno je da duhovnost mijenja ljudski odnos prema ranama, ali ne smijemo zaboraviti ni to da su se na području duhovnosti dogodila mnoga ranjavanja koja su onda, u drugom valu, preko medija postala zajednički teret i kamen spoticanja. Meni se čini najnaravnijom reakcijom kršćanstva da stvara dobre odgovore na ljudsku osamljenost kroz molitveno zajedništvo, ozračje dobrodošlice za otuđene ljude, da ne prestaje naglašavati ljubav ljudima koji su razočarani u odnosima, da otvara prostore za blizinu ljudima koji su od izranjenosti i strahova postali nalik kaktusima pa im se ne možete približiti a da vas ne izbodu. Kršćanstvo u sebi nosi Božji odgovor na ljudske patnje. Ono je kao svjetlo koje dolazi u naš mrak.
Fra Ante, sve više (naših) vjernika iz vlastite patnje i boli traži ozdravljenja na različite načine. I kod nas se sve više posjećuju tzv. ‘karizmatski seminari’ koji, navodno, nude rješenja za ljudske probleme. Ako pogledamo bît takvoga pokreta, vidimo da je on u raskoraku s onim što se o njemu govori. Kako Vi gledate na ‘karizmatski pokret’? Ne čini li Vam se da je prvotna nakana takvoga pokreta obratiti se i (ponovno) strastveno oduševiti za Boga zlonamjerno zamijenjena i predstavljena kao svojevrsna ‘bolnica’ u kojoj ljudi traže ozdravljenje?
Meni se čini da smo u vremenu nakon velikog karizmatskog vala. Sadašnje vrijeme je obilježeno više domaćim “karizmaticima” i stvaranjem odbojnosti prema svemu što “miriše” na karizmatsko. Pred dvadesetak godina karizmatici su nam dolazili iz drugog jezika i druge kulture. Uz to, “karizmatsko” obilježje u to vrijeme nije na sebi imalo ništa negativnoga. Baš suprotno! Kod nas se karizmatski val spario s valovima patnje koju su prouzrokovali ratovi. Uz to, hijerarhijska se Crkva sustezala od jasne reakcije ili je slala signale neodobravanja i postavljala granice. Mislim da je imala i još uvijek ima na raspolaganju dobre teološke instrumente za procjenu pokreta i zaštitu vjernika koji traže Boga, ali se njima ne služi koliko bi mogla. Na ovom što govorite vidljivo je kako se ni jedan pokret ne može uvesti na “čist” način. On ne oblikuje samo ljude, nego je i sam podložan kulturi i duhu vremena. O tom se vodi premalo računa kako u pokretima samim tako i među onima koji o njima odlučuju. Kod nas je karizmatski pokret naglo pokazao koliko je uigrani pastoralni rad oskudan u odnosu na ljudske potrebe. On je iznio na vidjelo duboku glad za Bogom, mnoštvo mreža praznovjerja i neznanja i pokazao kako je potreban dublji i ozbiljniji rad da bi potrebni imali pristup Božjoj milosti.
Fra Ante, nekoliko riječi o Riječi. Tko je za Vas Riječ? Od kakvog je ona značaja za Vaš svećenički i redovnički život?
Kada napišete Riječ velikim slovom, nemam nikakve dvojbe o kome je riječ. O utjelovljenom Logosu, drugoj Božanskoj osobi, Isusu Kristu. Ta Riječ mi je odredila život. U njoj sam našao usmjerenje i u njoj pronalazim ono što mi je važno i što me određuje. Uvijek iznova joj se vraćam. Ipak, pred njom sam potpuno nedorastao. Kao da mi nedostaju i najelementarnija znanja da bih joj se mogao približiti na primjeren način. Ona mi otkriva i moju i tuđu nutrinu, a opet se olako sklonim od njezina svjetla.
Pamtim trenutke kada me povukla u dubine do kojih drugim putom ne bih došao ili trenutke ganuća u kojima sam kušao blizinu istine, ali pamtim i svoju nesabranost, površnost ili nemar u ophođenju s njom. Znam za mnoge bljeskove kada mi je naglo i u trenu usmjerila pozornost na do tada neviđeni smisao ili kada mi je dala ključnu riječ za rješenje dilema, prijepora ili napetosti. Jednom sam čak kušao i njezinu uputu da se naselim u Riječi. Od tada i prostore u kojima živim promatram na drukčiji način. Kao da su izgubili svoju samorazumljivost. U njoj se zrcale moje nedorečenosti i moja skrivanja. Znam da nije moja, ali ona je najbolje što sam ikada mogao darovati drugima. Nije moja, a ništa ne zvuči tako moje kao moje riječi kad se bavim njom. Osjećam gotovo tjelesnu bol kada je propovjednik zanemari ili zaboravi u svojoj propovijedi i osjećam najdublju radost kada mi podari vidjeti kako ona djeluje. U stanju sam proći pored nje kao da je ni nema i u stanju sam pred njom otvoriti sva svoja osjetila. To valjda govori više o meni i mojim krajnostima, nego li o Riječi. Ali, da nije Riječi, ja ni svoje krajnosti ne bih lako opazio. Vidite kako mucam. Tapkam. Posrćem. Stojim ispred Riječi, a govorim o sebi. I pomalo me stid da tako nedostojno govorim o Riječ iz koje je izišlo sve što jest i kojoj zahvaljujem sve što jesam.
Fra Ante, zahvaljujem Vam na vremenu koje ste odvojili za nas. Za kraj poruka čitateljima našega portala…
Kako nemam neku svoju poruku, rado bih se oslonio na sv. Pavla čije mi riječi još odzvanjanju iz današnje liturgije: A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. (Fil 4, 19). Ako bih ovu poruku, licem u lice s tražiteljima Boga, u trenucima njihove muke s nekom od temeljnih potreba, mogao prenijeti da uvjerljiv i životan način, tako da ona dopre do dna njihova bića i tu ih pokrene, bio bih sretan i smatrao bih da sam ispunio svoje poslanje. A kako sam ja daleko od toga, najbolje je da se povučem korak unatrag pa da poruka može neometano do onih kojima je potrebna.
Hvala Vama što ste me natjerali u riječ i naveli da se bavim pitanjima koja sam sebi nikada ne bih postavio.
