Crkva nas stoljećima uči o zemaljskim i duhovnim vrednotama milosrđa. Sam Isus nas u Evanđelju potiče na brigu i iskazivanje milosrđa za njegove najmanje, a ono što je govorio to je i sam činio dajući nam primjer. Jedna od osoba koja je zdušno prihvatila te Isusove naputke bila je sv. Elizabeta Ugarska.
A govoraše svima: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Lk 9,23-24
Rođena 1204. u Bratislavi, bila je kći hrvatsko -
ugarskoga kralja Andrije II. Već kao mlada djevojčica bila je obećana turinškom
grofu Ludoviku i poslana je u Njemačku, gdje je odgajana za dvorski život. Ondje
je posebno sazrijevala u kršćanskim vrlinama i pobožnosti, koje će se kasnije
vrlo jasno očitovati te će zbog toga i biti proglašena sveticom. S mužem je
rodila sina i dvije kćeri. Živjela je tada u jednom od najbogatijih dvoraca,
Wartburgu, gdje je vladalo raspoloženje svjetovnog duha, a mlada ugarska
princeza, iako je odrasla i odgajana u bogatstvu i raskoši, imala je osjećaja
za one koji su bili prijeko potrebni pomoći. Duhovno vodstvo koje su joj pružali franjevci
dalo je ploda. Želja za većim posvećenjem Bogu, shvaćanje braka kao poziva i
velike odgovornosti, briga i odgoj vlastite djece, naposljetku briga za
siromašne, bolesne, nemoćne. Iako je za
to dobivala velike kritike od dvorjana, imala je potporu svoga muža koji joj je
bio potpora. Međutim kad joj je muž umro u jednoj od križarskih bojni, bila je
prognana sa dvora.
Iako shrvana žalošću za svojim mužem, nastavila je dalje
s onim u čemu je bila najbolja. Pobrinula se za djecu, ostavila sve što je
imala i radosna srca otišla služiti najmanjima među najmanjima. Rušila je
barijere između bogatih i siromašnih, prala i čistila rane gubavima,
posluživala siromahe. Jedna legenda govori kako se, kad su je uhvatili dok je
nosila kruh ispod haljine za siromahe, kruh
pretvorio u najljepše ruže. A to su i simboli koji se vežu uz nju: ruže
i kruh. Papa Grgur IX. proglasio ju je sveticom 27. svibnja 1235. Spomendan joj
se slavi 17. studenog. Posebno se ističe njeno djelo: bolnica u Marburgu, gdje
je provela ostatak svoga života, sve do smrti, koja ju je dočekala 1231.
1228. u kapeli Manje braće položila je ruke na oltar,
odričući se svega bogatstva, raskoši a posebice svoje volje i obukla je habit
Manje braće i stupila u Treći red, kojem je i zaštitinica. Još se smatra
zaštitnicom: prosjaka, siromaha, udovica, bolnica, pekara, ljudi u progonstvu i
mladih supruga.
U svome kratkom životu sigurno je stekla zasluga za
vječnu nagradu. Pomaganje potrebnima, briga za obitelj, muža, djecu, socijalna
osvještenost. Sve velika djela, djela milosrđa. Ali, pitamo li se gdje je ili
što je izvor tomu? Izvor može biti samo Jedan: Bog. Čitav svoj život i djela
Elizabeta je temeljila na žarkoj molitvi i susretu s Bogom. To joj je bio
temelj i polazište svega. Početak dana molitva, preporuka u Božje ruke, kraj
dana molitva, zahvala za sve. Pokora i obraćenje bila su sastavni dio njezine
svakodnevice. Toliki sati u molitvi morali su nam podariti veliku sveticu. Uzor
je i za obitelj i brak. Brak je shvaćala kao poziv, što brak i je. Bog je bio
centar njihovog braka i života. Žrtvovali su se jedni za drugo, imali su malo
vremena za sebe, ali njihova ljubav donosila je plodove kako njima tako i
drugima. Opet je poseban naglasak na molitvi, ovoga puta na zajedničkoj,
obiteljskoj i to je ono što čuva obitelj. Obitelj bez molitve ne može ostati
obitelj. To je ono što se danas najviše napada i jedina obrana je obiteljska
molitva. Također svojoj djeci je stavila na srce da im Bog uvijek i jedini bude
na prvom mjestu. Bog pa sve ostalo. Važnu ulogu je igrala i kontemplacija.
Trenutci, a ponekad i sati kad bi se povukla u osamu, i u tišini, miru družila
se s Bogom. Danas u ovom nemirnom svijetu čini se potrebna baš takva molitva – u
tišini, u miru, u osami. Gdje neće biti svjetovne buke, samo ja i moj Bog. Potrudimo se i mi biti kao ona, osjetimo svoje
bližnje. Poklonimo osmjeh, obrišimo suzu, donesimo nekom radost Krista, upalimo
nadu za bolji život.
Evo nam još jednog u nizu mnogih svjetlih primjera i
uzora kakvi bismo trebali bit. Umrtvit sebe, svoju volju, ispraznit se u
potpunosti od nevažnoga, da bi se onda sam Bog mogao nastaniti u nama i
ispuniti nas cijele. To nije tako lako. To je put od trnja do zvijezda, ali
isplati se. Svetoj Elizabeti se isplatilo, zašto ne bi i nama?
