Pred nama je ovaj tjedan dvadeset i prva opomena sv. Franje...
Blago sluzi koji kad govori ne iznosi sve svoje nadajući se plaći i koji nije brz na riječima (usp. Izr 29,20; Jak 1,19), nego mudro razmišlja o tome što treba govoriti i odgovarati. Jao onome redovniku koji ne drži u svome srcu (usp. Lk 2,19.51) dobra koja mu je Gospodin objavio i drugima to ne pokazuje djelom, nego to ljudima radi plaće želi radije riječima pokazati. On je primio svoju plaću (usp. Mt 6,2.16), a slušatelji odatle odnose malo ploda.
Prvo što se zamjećuje kod pisanja svetog Franje jest prožetost misli riječima Svetoga pisma, a po tome njegova uronjenost u Pismo. On se uistinu hranio biblijskim tekstovima i oni su uvelike odredili njegov životni put. Sjetimo se samo prvih njegovih koraka u obnovljenom životu, pomnog slušanja evanđelja i traženja ponovnog iščitavanja istog. Toliko je u njegovom srcu bila živa Božja riječ. Nije to bilo samo slovo ili toliko puta izgovorena riječ. Za njega je čitanje svetopisamskih tekstova bio sveti čin, a s knjigama u kojima su ti tekstovi bili pohranjeni odnosio se s najvećim poštovanjem. Sve nam ovo govori o poniznosti svetoga Franje i o njegovoj spremnosti za slušanje te onda i vršenje iste riječi. On je kao i Marija. Sve što mu se događalo, a događalo se brzo i s takvom jakošću da je jednostavno morao zastati i promišljati u svome srcu o svemu što ga je snašlo. Bog je djelovao u njemu i po njemu. Stoga je i oblikovao njegovo srce prema sebi kako bi bio sposoban primiti riječ i pronositi ju svijetom. A Bog, prema apostolu Pavlu, izabire slabe ovoga svijeta kako bi postidio one koji se uzdaju samo u svoje znanje i u svoje snage (usp. 1Kor 1,27). Onaj tko je slab zna da se ne može uzdati samo u sebe, zna da svoje uzdanje treba staviti u onoga koji je jači, u onoga tko će izdržati pred napadajima. Franjo od svoje braće traži baš to: da se priznaju slabima i da svoje utočište traže i nalaze u Bogu. Tako svaka mudrost do koje brat dođe biva pročišćena kroz siromašno srce kako bi mogla u pravi trenutak izaći i djelovati. I nije ta mudrost radi sebe same ili da se po njoj proslavi brat ili bratstvo. On treba uvijek ostati manji. On je uvijek u službi Boga. Stoga i treba provjeravati svoje putove i biti siguran za kojim mudrostima ide.
A za svetog Franju je samo jedna mudrost dostojna redovničkog srca – Božja mudrost koja progovara u jednostavnosti srca. Stoga on svetom Anti dozvoljava naučavanje jer je bio ponizan i nije zapostavljao molitvu i djela ljubavi. Znao je u svom srcu promišljati i uza sva čudesa ostati manji brat, sluga Božji. I pred nama, možda i jače nego pred prvom braćom, stoji opasnost od taštine i brbljavosti. Prije nije svatko mogao biti učen, nisu svi imali tu sreću. Danas je, Bogu hvala, znanje dostupno svima. Čovjek samo treba odabrati način kako će se odnositi prema njemu i kako će mu dozvoliti da ga oblikuje. Svakako da mnoštvo znanja može izazvati divljenje prema nekome, ali i prema samome sebi. Tako se lako zapada u zamku sebičnosti i stjecanja znanja radi nekog površnog dobitka. Znanje treba voditi još većoj pobožnosti i poniznosti. Što čovjek više uči i što mu se više otvaraju oči razuma, shvaća u koliko velikom otajstvu on zapravo živi i kakvom otajstvu njegov život smjera. I pred tim otajstvom najbolja mogućnost koja ostaje jest – prignuti koljeno. Tako promatrajući otajstvo, čovjek biva sve više svjestan sebe i svoga života te sve svoje misli, riječi i djela zrcali kroz to iskustvo. Tada nestaju sve suvišne riječi i tada iščezava sva taština, jer dolazi ono što je najvažnije i što će biti zauvijek – čovjek pred Bogom.
Budimo i mi Franjini učenici. Hranimo se svakodnevno Božjom riječju, kako bismo po njoj oživjeli svoj život i svoje riječi. Jedino će tako, preko nas, naši slušatelji ubirati mnogo ploda.
