I uistinu nama kao kršćanima valja uvijek iznova promatrati Gospodina. To nije puko sjećanje da je On nekad bio među nama i da sada vlada u nebu. Ne, to je svakodnevno vraćanje Bogu.
Braćo svakolika, motrimo Dobroga Pastira, koji je podnio muku križa, da spasi svoje ovce. Gospodinove su ovce njega slijedile u nevolji i progonstvu, u strahu i gladi, u nemoći i kušnji i u svemu ostalome. Zato su od Gospodina primile vjekovječni život. Stoga je velika sramota nama, slugama Božjim, što su sveci učinili djela, a mi, čitajući i propovijedajući ta djela, želimo za to primiti čast i slavu.
sv. Franjo
U ovoj opomeni još jednom vidimo Franjinu nutrinu, njegovu duhovnost. Mislim da nema nitko od nas tko može pogledati Franjine opomene i pomisliti da se ne odnosi na njega konkretno. Svaka njegova riječ, bila ona pismena ili usmena, je u isto vrijeme jednostavna i duboka, kratka i dalekosežna, ponizna i jaka, prosta i puna Duha, naizgled nepromišljena,ali uvijek puna ljubavi. Govori svakom pojedinačno, pogađa u srce i prožima dušu. Uvjeren sam da je to tako jer je Franjo shvatio bit evanđeoske poruke.
Već u prvoj rečenici nam pokazuje polaznu točku svakog pravog kršćanina. Braćo, motrimo Dobroga Pastira... Ne polazi od sebe. Ne tvrdi da je on sam nešto uspio pa da bi valjalo njega slijediti i činiti kako on čini. Uvijek sebe stavlja na drugo mjesto, a naše oči upire u Onoga kojega valja slijediti. I uistinu nama kao kršćanima valja uvijek iznova promatrati Gospodina. To nije puko sjećanje da je On nekad bio među nama i da sada vlada u nebu. Ne, to je svakodnevno vraćanje Bogu. Moramo biti spremni svaki dan uzeti Evanđelje i razmatrati ono što je Isus činio, svaki dan doći preda nj, smiriti se pred Njim, povjerit mu svoje brige i pitat ga kako dalje. Toliko moramo uroniti u Evanđelje da ono postane dio nas, a to počinje jednim jednostavnim korakom - čitanjem sv. Pisma. Ukoliko čovjek ne pođe od Krista sva njegova djela na kraju postaju besmislena.
Franjo nastavlja opomenu s primjerom svetaca. Oni koji su uspjeli ne razlikuju se od nas u mnogome. Znam da svatko od nas često pada u kušnje. Osjećamo se slabi pod pritiskom života. Nekad nam se čini najlakše odustati od svega i živjeti kao što većina svijeta živi, ne mareći ni za Boga ni za drugoga. Upravo nas je često strah nasljedovati Gospodina. I kako ne bi bilo? To zahtjeva odricanje, žrtvu, poslušnost i samozatajenje. Sve to su osjećali i najveći. Ipak su ustrajali. Ostali su uz Gospodina. Znali su da hrabrost nije nedostatak straha, ta u strahu je jedinstvena prilika biti hrabar. Ustrajali su na svom putu. Ostali uz Boga kroz sve radosti i sve muke, kroz teška i laka vremena, a zauzvrat On ih je nagradio životom vječnim. Ni nama neće to uskratiti budemo li ustrajni.
Zato i Franjo govori da se ima sramiti onaj koji samo priča o svecima, a ne poduzima ništa da njihov primjer primijeni na svoj život. Franjo dobro zna da se ne živi od stare slave. U nebo se ne može preko veze. Zato svaki dan moramo uzeti svoj križ i slijediti Onoga koji nam je prvi dao primjer. I znaj, da te on nikad neće ostaviti samoga. Ta on te želi sa sobom više nego što to možeš i sam zamisliti.
