Svi smo u određenom trenutku osjetili poziv od Gospodina. Pozvao nas je i krenuli smo lagano. Zaljubili smo se i bili smo zaljubljeni. Bili smo spremni sve učiniti, puni poleta, jer to je to, to je ono što želimo, na što smo pozvani i što je Otac nebeski za nas pripravio.
__________piše: fra Marin
Ni sam ne znam zašto, ali tišina i mirnoća noći nekako probudi u meni najviše pitanja i misli. I zanimljivo to bude ponekad. Često to budu misli oko obveza, svakodnevne sitnice koje moram napraviti, “fratarski problemi”, ali bude tu i dubljih tema. Šetnje s braćom navečer avenijom ne budu uvijek samo u “pretresanju” dana, nego ponekad i nesvjesno uđe u razgovor neka misao ili rečenica nad kojom zastaneš. Tako je bilo i neku večer.
Svatko priča o svojim temama; liječnici o medicini, gurmani o hrani, političari o politici, a fratri o fratarskim temama. Pa se upitam: Što su to “fratarske teme”? Iz dana u dan shvaćam kako to teško mogu staviti u okvire, shvaćam kako su to izuzetno široka i životna područja, tako svakodnevna, a opet tako osjetljiva i važna područja koja bježe definicijama. U pitanju su životi. Ne vidim nijedno životno razdoblje u kojem fratar, svećenik nije potreban. Uvijek su bili i jesu uz ljude u svim životnim situacijama, od najradosnijih pa do najtužnijh.
I onda malo promatram te ljude, braću, sebe, sve nas koji nosimo habit na sebi. Tko je fratar? Tko smo mi? Tko jesmo, a tko bismo trebali biti? Jesmo li to što mislimo da jesmo ili smo samo sjećanje na onog asiškog siromaška? I još su mnoga pitanja koja su se nametala usput. Zatim tema radikalizma. I sada to dvoje nekako spojiti? Nije uvijek lako. Kako to istinski, predano, potpuno živjeti? Kako biti pravi redovnik, pravi franjevac? Kako naučiti živjeti u zajednici, da se međusobno obogaćujemo, a da ne da smetamo jedni drugima? Kako naučiti prihvaćati braću i suživjeti sa svim njihovim vrlinama i manama? Kako naučiti sebi ne podilaziti, već druge ispred sebe stavljati? Kako naučiti ne biti zavidan i biti sretan zbog uspjeha drugih? Kako naučiti osluškivati kao Franjo? Kako se zaljubiti u Gospodina? Možda je to i lako, zaljubiti se, ali nije lako ostati zaljubljen. Možda se neki ne će složiti sa mnom i reći će da je bolje da zaljubljenost prerasta u ljubav, jer jače je. Evo, možda sam u krivu, možda i ne, ali čini mi se nekako snažnije od toga svakim danom iznova se zaljubljivati. Svakim danom iznova se odlučivati i odgovarati na Njegov zov. Ja to tako osjećam.
Čovjek je nestalan, ponekad i ne bi htio, ali popusti i padne. Ne samo da padne, već se sruši. Uljuljamo se u rutinu, pa opet pomislimo: “Jednom nas je pozvao i to je to, nema se tu više što odgovarati.” I opet iznova želim znati, želim naučiti kako osjećati kao Franjo i kako suosjećati s braćom? Kako dati nekome do znanja da se može osloniti na tebe, ponuditi pomoć, a da to ne bude “s visoka”? Kako prepoznati Lice Svevišnjeg u svemu, u svakom čovjeku? Možda se čini da je Franji u njegovo doba bilo lakše nego nama danas, ali nisam baš siguran. Zasigurno znam da je prije bilo manje stvari koje su opterećivale ljude nego danas. Čovjek se lako “razvuče” svojim obvezama i onim što on tako naziva, uvuče se nekako u svoju svakodnevicu i onda se više nije lako izvući iz toga. A trebali bismo moći. Jer nismo vezani, slobodni smo. Franjo je bio slobodan. I to na tako lijep način slobodan; bio je slobodan od svijeta i slobodan za Gospodina.
Svi smo u određenom trenutku osjetili poziv od Gospodina. Pozvao nas je i krenuli smo lagano. Zaljubili smo se i bili smo zaljubljeni. Bili smo spremni sve učiniti, puni poleta, jer to je to, to je ono što želimo, na što smo pozvani i što je Otac nebeski za nas pripravio. Ali jesam li ostao zaljubljen? Je li u meni još uvijek onaj isti žar kao na početku? Ili još više izgaram, ali na drugačiji način? Je li to sada preraslo u ljubav ili pomalo gasnemo? Mislim da je ispravno i jedno i drugo; i ljubav i zaljubljenost, i ostavio bih to kao različitost sviju nas. Jer kažu da koliko je nas da je isto toliko putova do Gospodina. Svatko pronađe svoj način, bitno je da nam je cilj isti. Ali ne smijemo gasnuti. Znam da se danas puno lakše suobličiti svijetu, nego Kristu preko Franje. I tu smo u opasnosti. I nije da skroz ugasnemo, nego pomalo tinjamo i onda budemo “ni tamo ni vamo”. Ne znam što bi Franjo danas rekao i kako bi se on u našoj današnjici snašao.
Sjetih se naše širokobriješke pobijene subraće koja su život dali za Gospodina. Od nas se sada u ovom trenutku ne traži da ginemo za Gospodina, nego za živimo za Njega; i opet ispada da je ovo drugo teže. Fasciniraju me braća koja žive predano, koja su u pravom smislu riječi redovnici i od kojih želim učiti. Znam da imam mnogo toga za naučiti, i da će mi, ako Bog da, cijeli život proći u učenju kako biti fratar, ali put je preda mnom i pred svima nama. Mislim da se Franjo milošću Božjom dovoljno potrudio ostaviti nam primjer takvoga, molitvom prožetog, predanog života.
Daruj nam, Gospodine, da njegujemo Franjino srce u nama, da uvijek budimo njegov duh i da živimo njegovom predanošću Tebi. Da Te prepoznajemo, da Ti se divimo i da Te uvijek iznova otkrivamo. Daruj nam duha poniznosti i jednostavnosti da nas oslobađa od robovanja nama samima. Daruj nam smisao i velikodušno razumijevanje križa da možemo ljubiti samo Tebe, te po Tebi i u Tebi sve ostalo; ljude i stvari.
