Boraveći ovo ljeto u Asizu, kolijevci franjevaštva, i obilazeći mnoga franjevačka mjesta, opet iznova poseban utisak na mene ostavio je grob svetoga Franje.
Međutim, postoji jedna stvarnost koju do sada nisam vidio ili na koju bolje reći nisam obraćao pozornost, a to je grob „brata Jakobe“ , koji se nalazi nasuprot groba sv. Franje. Zastao sam u kratkoj molitvi i sjećanju na tu veliku i svetu ženu. Nakon te molitve danima mi je u glavi odzvanjalo ime Jakoba pa sam odlučio tu veliku ženu barem malo približiti onima koji o njoj ništa ne znaju, a one koji znaju podsjetiti.
Gospođa Jakoba de Septemsoliis na poseban je način ljubila sv. Franju i cijeli Red. Kada je Franjo onih posljednjih trenutaka ležao u bolima htjede da mu dovedu gospođu Jakobu koju je on nazivao „brat Jakoba“. Taj naziv dobila je iz dva razloga: zato što se odlučno pod njegovim vodstvom dala na provođenje dubljeg duhovnog života i zato što je posjedovala mušku odvažnost, a i zbog toga je Redu bila neobično privržena i na najrazličitije načine ga potpomagala. Bila je to slavna ali i sveta Rimljanka koja je imala glasovito podrijetlo, ugled obitelji, veliko bogatstvo, udovičku uzdržljivost (bila je žena pokojnog Gracijana Frangipani). Nakon svečeve smrti živjela je u Asizu.
U trenutku kada je molba trebala krenuti za Rim jedan od braće je s veseljem rekao: „Javljam ti dobru vijest.“ (T. Čelano) Međutim, svetac ga je pretekao i rekao: „Blagoslovljen bio Bog, koji je gospođu Jakobu, našega brata, poslao k nama! Otvorite vrata, pustite je unutra i uvedite, jer za brata Jakobu ne važi odredba koju s obzirom na žene treba obdržavati.“ (T. Čelano) Naime, tada se sv. Franjo nalazio u Porcijunkuli u koju nije smjela ući ni jedna žena. Samo u ovom slučaju je učinjena iznimka. Jakoba je donijela tkaninu „pepeljaste boje kojom se imalo pokriti tjelešce preminuloga, mnogo svijeća, pokrivalo za lice, jastučić za glavu“ (T.Č.), a pripremila mu je i „omiljeno rimsko jelo, o kome je za svoje bolesti često govorio i želio ga“ (J. Jörgensen, Sveti Franjo Asiški).
Jakoba je došla u zadnji tjedan Franjina života. Za njenog boravka on je malo živnuo. Sam je predvidio kako će umrijeti u subotu što se i dogodilo 3. listopada 1226. Prije nego je izdahnuo, neobičnom snagom je otpjevao 142. psalam: „Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem.“ Nakon otpjevanog psalma njegova duša je uzišla k Bogu.
„Oblivenu suzama potajno je odvedoše i položiše joj (gospođi Jakobi) prijateljevo tijelo u naručaj, a zamjenik joj reče: „Evo ti onoga, koga si za života ljubila, drži ga i mrtva!“
Ova scena me neizmjerno podsjeća na Bogorodicu sa mrtvim Sinom. U ovom slučaju imamo majku sa svojim duhovnim sinom čije je tijelo oplakivala svojim suzama. Teško je i zamisliti bol koju je osjećala.
Franjino tijelo ili, bolje rečeno, njegov prah i pepeo sahranjeno je u nedjelju 4. listopada 1226. u crkvi sv. Jurja (danas sv. Klara), da bi ga 25.05.1230. prenijeli u crkvu sv. Franje što ju je sagradio brat Ilija.
Ne zna se točno gdje je u to vrijeme bila gospođa Jakoba. Neki predpodstavljaju da je ostala u Porcijunkuli i molila.
Umrla je u dubokoj starosti oko 1274. i, kao što sam napisao, pokopana je u franjevačkoj crkvi u Asizu, nasuprot Franje. Na grobu joj je natpis: „Ovdje počiva Jakoba, sveta i plemenita Rimljanka“ (J.J.). U trenucima molitve pred njenim grobom, sjetio sam se mnogih drugih „Jakoba“ koje žive u franjevačkom svjetovnom redu i svojim životom svjedoče Krista raspetoga. Neka ih sv. Franjo i „brat Jakoba“ zagovaraju kod Ljubavi koja nije ljubljena.
