Kao vjerni učenik svetog Franje, Ivan Duns Škot je volio razmatrati i propovijedati otajstvo Kristove spasenjske muke koja je izraz beskrajne Božje ljubavi prema čovjeku. Ta se ljubav ne objavljuje samo na Kalvariji, već također i u Presvetoj euharistiji, prema kojoj je Duns Škot gajio silnu pobožnost i koju je smatrao sakramentom stvarne Isusove prisutnosti.
Prvi dio teksta možete pročitati ovdje
Škotova filozofija (metafizika)
Škot je živio na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće, u vrijeme kad teološka znanost, kojoj sve ostale služe, dosiže svoj vrhunac, i kada se vjerovalo da je na tom području sve rečeno. No Škot se nije mirio s postignutim niti je unaprijed prihvaćao ičije stavove i razmišljanja bez dubokog i kritičkog ispitivanja. Smatrao je da se spoznaja i istina mogu uvijek više spoznavati i dublje pronicati. Uklapa se u put franjevačkih mislilaca koji je započeo sv. Ante Padovanski, a nastavili Aleksandar Haleški, sv. Bonaventura, Matej iz Akvaspare i drugi, a kao franjevac on je probleme sagledavao kroz platonsko-augustinsku predaju koja je bila prisutna u Redu. Također je cijenio i Aristotela te je kritizirao braću iz Reda odbacivši neke njihove teze, pa i one sv. Bonaventure. Kritički se odnosio prema svom vremenu i svojim prethodnicima te je nastojao biti izvorni mislilac, a nikako ne usvajač tuđih ideja ili prenositelj njihovih filozofskih ili teoloških polazišta. Želio je graditi nešto novo, originalno, što će voditi sigurnoj znanstvenoj spoznaji. Kada je išao kritički prema drugome, nije išao rušilački, nego je to u najvećoj mjeri bilo iz brige za obranu vjere. Njegova kritika je nepristrana, savjesna, smišljena, maksimalno objektivna i puna poštovanja prema onima kojima je upravljena. On poštuje one koje kritizira, a svoju misao ne nameće, već govori: „izgleda…vjerojatno“ ili „neka se izabere što se više sviđa!“
Želimo li ukratko sažeti Škotovu važnost u filozofiji moramo reći da je Škot posjedovao izvrsnu kritičku metodu, služeći se strogom razumskom argumentacijom. Škot priznaje razumsku očevidnost i sigurnost jedino onim tvrdnjama za koje se može provesti potpuni aposteriorni dokaz. Time se on odmiče od spekulativnosti i stavlja se na slično stajalište koje se u modernoj filozofiji naziva pozitivizmom. Zbog toga će ga kasnije uzeti na zub njegovi protivnici, jer pozitivizam je, kako danas vidimo, polazište iz kojeg proizlazi najviše argumenata protiv Boga, vjere i nadnaravnog. Ali Škot je kretao od polazišta da se vjera i razum međusobno ne protive. Teme i sintezu svoga naučavanja tražio je isključivo u objavi i nauku Crkve, čijem se autoritetu potpuno podlagao.
Filozofija ima svoj pojam Boga, koji je dobiven zahvaljujući snazi filozofskog uma, svima nama zajedničkog. S druge strane, kršćanska se teologija temelji na Objavi, na vjeri u ono što je Bog rekao o samome sebi. Filozofskim umom dolazimo do općenite i apstraktne spoznaje Boga, a teologijom – koja nastoji razumjeti vjeru – do posebne i konkretne spoznaje Boga. U filozofiji postoji apstraktni odnos prema pojmu i misli, a u teologiji postoji konkretni i živi odnos prema živome Bogu. Za Škota filozofija u najboljem slučaju može dati neke pomoćne pojmove teologiji. Škot ih odvaja i kaže da je filozofiji svrha unaprijediti čovjekovo znanje, a teologiji unaprijediti čovjekov spas. Za njega vjerovanje nije radnja uma, nego odluka volje.
Temeljna stvar kojom se bavi metafizika jest promišljanje o bitku. Škotu je ens (biće kao biće) zajednički nazivnik filozofije i teologije, a biće je sve ono što nije u proturječju s bitkom. Biće Škot dijeli na konačno biće (ens finitum) i beskonačno biće (ens infinitum). Sva su bića konačna, a samo je Bog beskonačan. Tako je ens infinitum najprimjereniji pojam Boga do kojega je filozofija mogla doći. Po tome se Škot razlikuje od velike većine teologa srednjega vijeka, također i od sv. Augustina, koji je govorio: „Svako je stvorenje promjenjivo, samo je Bog nepromjenjiv.“ Škotov filozofski pojam Boga - ens infinitum - nastao je na podlozi Božje objave, jer u Izl 3,14 Bog odgovara Mojsiju: „Ja sam koji jesam.“ Tko je Bog, to se pitanje postavlja tek u teologiji. O Bogu kao beskonačnoj stvarnosti naš um može misliti samo privativno, odnosno može reći samo ono što Bog nije. Time Škot ističe Božju transcendenciju, ontološku razliku između Boga kao beskonačnog bića i svih ostalih konačnih bića. Ovdje beskonačno ne znači da je Bog najviše biće među drugim bićima (to bi bila idolatrija), nego da Bog bitno nadilazi druga, konačna bića: „Svako konačno biće je nadiđeno, transcendirano.“ Tako Škot iz metafizike prelazi u teologiju, u kojoj se dokazuje da Bog nije samo beskonačno dobro, nego i bonum commune (zajedničko dobro), a iz toga slijedi da nema privatnoga Boga. Zatim Škot dokazuje da je Bog bonum honestum (dobro koje je dostojno štovanja), bonum communicativum (dobro koje nam se saopćava iz svoje slobode) i bonum beatificum (dobro koje nas spašava, usrećuje i čini blaženima). Dakle, umom se dolazi do apstraktne spoznaje Boga, dok se ljubavlju uspostavlja živa relacija s Bogom, koji nas usrećuje.
Individuum i sloboda
Škot kaže kako čovjekov razum (intelekt) spoznaje na dva načina: apstraktno i intuitivno. Apstraktna se spoznaja odnosi na ono što je opće odnosno univerzalno, a intuitivna na ono pojedinačno. Intuitivna je spoznaja savršenija od apstraktne jer njome spoznajemo konkretna bića kao i najsavršenije biće – individuum. Time Škot daje primat individuumu (pojedinačnome) pred općim, pojedinačnoj stvarnosti pred općom. U vremenu kada se drži da je općenito ispred pojedinačnog, Škot pravi veliki obrat od općega prema pojedinačnom i izlazi iz okvira srednjovjekovne grčko-arapske i grčko-kršćanske metafizike. Ali za njega individuum ne postoji sam za sebe, već je usmjeren je prema Stvoritelju i stvorenju. Individuum se prepoznaje jedino u odnosu prema drugom jer nitko ne postoji sam za sebe. Nitko nije otok. No, jednako tako, Škot osuđuje svaki pretjerani individualizam. Naglašavajući vrijednost ljudske osobe, njezinu psihološku autonomiju i temeljna prava svakog čovjeka jasno se prikazuje kao neprijatelj svakog totalitarnog sistema.
Koliko je za filozofiju važno Škotovo poimanje slobode, najbolje se vidi iz onoga što o Škotu kaže Hannah Arendt koja govori o četiri filozofska heroja slobode, a to su Sokrat, Augustin, Heidegger i kao središnji lik među njima Ivan Duns Škot. U njegovoj filozofiji pojedinac ima prvenstvo pred općim i jedino je pojedinac princip slobodnog djelovanja, a ne neka apstraktna stvarnost. Škot je, stoga, itekako aktualan u suvremenom shvaćanju slobode, jer je tema slobode središnja tema novog vijeka i današnjeg vremena. U srednjem vijeku središnja ideja bila je ideja reda, poretka, i to ontološkog poretka, dok je u novom vijeku to ideja slobode, i to slobode od danog (postojećeg) poretka.
Sloboda u Škota nije samo sloboda izbora i nije samo „sloboda od“ vanjske determiniranosti, nego je ona bitno i „sloboda za“ dobro. Volja ima dvije urođene sklonosti, koje Škot naziva: affectio commodi (sklonost koristi) i affectio iustitiae (sklonost pravdi). Prva sklonost traži ono što je korisno za nas, traži vlastito ispunjenje i determinirana je svojim vlastitim koristoljubljem, točnije, robuje vlastitoj koristi i interesima. Zapravo naša narav je ta koja prvotno i iznad svega traži svoju vlastitu korist i usredotočena je na očuvanje i usavršavanje same sebe. Kada volja djeluje kao affectio commodi, tada ona djeluje kao narav - nužno, a ne slobodno. Volja kao affectio iustitiae ograničava i obuzdava affectio commodi i izvor je istinske slobode, što znači da s pomoću affectio iustitiae možemo nadići svoju narav, odnosno gledanje na vlastitu korist. To je moguće zato što volja kao affectio iustitiae traži ono što je dobro po sebi i voli vrijednost radi vrijednosti, čovjeka radi čovjeka i dobro radi dobra samog. Tako nam volja kao affectio iustitiae omogućuje da se oslobodimo od svoje naravi, tj. od koristoljublja, i da budemo slobodni za vrijednosti po sebi, za dobro.
Dakle, Škotovo shvaćanje slobode temelji se na razlici između naravi i volje. Narav je iz sebe određena i zato je ona princip nužnog djelovanja. Volja nije iz sebe određena, već može samu sebe odrediti, stoga je volja princip slobodnog djelovanja. Ta neodređenost volje ne izvire iz nedostatka bitka, već suprotno – iz punine bitka. Nitko izvana ne može odrediti volju, nego ona određuje samu sebe. Volja je stoga savršenija od naravi zato što je sloboda uzvišenija od nužnosti. To također uključuje da individuum (ono pojedinačno) ima prednost pred općim (uostalom i narav je ono opće, ono što je zajedničko svim ljudima).
Sloboda je sloboda izbora, kad se čovjek može odlučiti za suprotne učinke - za dobro, ali i za zlo. Ali sloboda nije samo to, već mnogo više od toga! Sloboda je usmjerena na dobro, na vrijednosti i ciljeve. Takvu slobodu Škot naziva ordinata, što znači da ona svoje ispunjenje nalazi u povezivanju s nekim, a svoj vrhunac u ljubavi, u sjedinjenju s najvišim Dobrom.
Škot naglašava da je sloboda princip svega novog i time dokazuje mogućnost novog svijeta. Isticanjem volje kao principa slobode, a naravi kao principa nužnosti, Škot želi reći da se upravo po slobodi kršćanski svijet razlikuje od grčkog svijeta, od svijeta prirode kojim upravlja nužnost. Gdje vlada nužnost, tu je nemoguća promjena na bolje, nemoguće je spasenje.
Ako Škotovo poimanje slobode usporedimo s današnjim poimanjem slobode, onda vidimo da se danas sloboda poima i prakticira kao Škotova affectio commodi, kao sklonost svojoj vlastitoj koristi, kao sebično nastojanje ljudskog bića da ispuni sve svoje želje. Tako shvaćena sloboda je zapravo „sloboda od“ - sloboda od svega što je različito od čovjekova „ja“, od svega što postoji izvan čovjeka. Takva sloboda nije sposobna za zajedničko dobro, za zajedničke vrijednosti i principe, nije sposobna ni za što što nadilazi njezine vlastite interese, nije sposobna za moralno djelovanje i nije sposobna za ljubav. Takva sloboda je puki egoizam jer traži zadovoljenje samo svojih interesa i želja. To u krajnjoj liniji vodi obožavanju samoga sebe, pretvaranju samoga sebe u lažno božanstvo, tj. u idola. Takva sloboda vodi razaranju svega i samorazaranju. Duns Škot dokazuje da je istinska sloboda zapravo affectio iustitiae (sklonost pravdi), sklonost onom što je dobro po sebi. Takva sloboda je sposobna nadići svoju vlastitu narav, svoje vlastite interese i probitke, i ljubiti dobro radi dobra samoga, ljubiti drugoga radi drugoga. Ona svoj vrhunac postiže u ljubavi, u nesebičnom i bezuvjetnom darivanju. Benedikt XVI. tumačeći Škotov nauk govori: Sloboda, kao i sve sposobnosti kojima je čovjek urešen, raste i usavršava se, samo onda kada se čovjek otvara Bogu.
Nauk Ivana Duns Škota prožet je duhovnošću sv. Franje. Škot, kao pravi sin sv. Franje, ističe kako ljubav uvijek ima prvenstvo pred spoznajom, te da je sloboda bitni element po čemu je neka osoba uistinu osoba. Budući da je ljubav povezana s voljom, Škot smatra sve stvoreno djelom Božje ljubavi. Na Škota kao svog učitelja pozivaju se svi veliki obnovitelji franjevačkog Reda i skotizam, kojeg su ponekad prezirali slabo informirani katolici, ostaje jedan od poznatih oblika kršćanske misli. Škot je više teolog, nego filozof, ali ipak je filozofijom baratao vješto kao malo koji kršćanski mislilac. Uz Tomu Akvinskog uvijek će se spominjati i njegovo ime, samo što je sudbina htjela da Toma dobije lovorov vijenac kršćanskog filozofa, a tomizam postane „službena“ filozofija Katoličke crkve. Možda je tome kriva teškoća Škotova raspravljanja, nesustavno prikazivanje i polemički način, koji njegovu radu daje odviše negativni karakter. Ali Škot nije polemičar radi polemike, njemu nije do toga da on pobijedi, nego da pobijedi istina za kojom neumorno traga. Proglašavali su ga krivovjernikom jer je drukčije mislio i zaključivao, jer je ostavljao mogućnost boljeg i cjelovitijeg rješenja, ali Škot se bez sumnje može smatrati veoma pouzdanim i pravovjernim misliocem svoga vremena, jer Crkva nikada nije osudila nijednu njegovu tvrdnju.
Nažalost, njegov se nauk nije smio javno naučavati na katoličkim sveučilištima sve do najnovijih dana, kada svijet otkriva izvornu Škotovu misao, za što je uvelike zaslužan rad Skotističke komisije. Ugledni filozof Charles Sanders Peirce slavi Dunsa Škota i Vilima Ockhama (još jednog franjevca) kao „bezuvjetno najveće spekulativne duhove srednjega vijeka, kao dvojicu najdubljih metafizičara koju su ikad živjeli'“. Martin Heidegger ističe Škotovo učenje o originalnosti ljudske osobe, a Wilhelm Windelband piše: „Ako postoji kršćanska filozofija, onda bi Duns Škot morao biti priznat ne samo kao najznačajniji i najdublji mislilac kršćanskoga srednjeg vijeka, najveći među skolastičarima, nego možda i kao jedini koji nije radio nikakve kompromise između kršćanstva i grčke filozofije“. Hannah Arendt tvrdi da je Škot najveći filozof slobode u zapadnome mišljenju i ističe: „Što se tiče originalnosti, Škot nema ni prethodnika ni sljedbenika. Od svih filozofa i teologa samo je on bio spreman platiti cijenu kontingencije za dar slobode, za duhovnu sposobnost da započne nešto Novo.“
Škotova teologija
Škot teologiju i filozofiju (odnosno metafiziku) ne razlikuju samo po njihovom odnosu prema predmetu i izvoru svoga znanja, nego i po tome postoje li radi samih sebe ili radi djelovanja. Metafizika je za Škota teoretska odnosno spekulativna znanost, a teologija je praktična znanost. Praksa kod Škota označuje čin moći koja bira ili odlučuje, odnosno čin slobodne volje (volja nije isto što i intelekt, koji spada u narav). Čovjek Boga ne može spoznati adekvatno. Najprije ga spoznaje svojim naravnim intelektom, svojom metafizikom, a najviši domet metafizike u spoznaji Boga jest uvid da je Bog beskonačno biće (ens infinitum). Tu metafizičku spoznaju Boga povezujemo sa spoznajom Boga koja nam dolazi iz Objave, tj. iz Božjeg govora o samome sebi. Iz Objave znamo da je Bog singularno biće, tj. osobno biće (Ja sam koji jesam Izl 3,14; Bog je ljubav 1 Iv 4,16). Metafizika nam pokazuje da je Bog najviši čovjekov cilj, ali ona to pokazuje na općenit način, na apstraktan način, dok nam Objava pokazuje da je Bog konkretni i najviši čovjekov cilj, da je Bog osoba do koje dolazimo ljubavlju. Teološko znanje Škot, u onom duboko biblijskom smislu riječi, naziva mudrost (sapientia). Boga kao najviši čovjekov cilj ne dostižemo pukom spoznajom, nego ispravnom praksom. Praksa koja odgovara Bogu kao najvišem čovjekovu cilju naziva se ljubav. Drugim riječima, vrhunac ljubavi prema Bogu jest susret s Bogom licem u lice. Jer Bog kao najviši predmet spoznaje ne samo da je spoznatljiv, nego je također i dohvatljiv djelovanjem, praksom. A praksa je ljubav. Teologija je ta koja čovjeku pokazuje put prema ispravnoj praksi i zato je vjera praktični čin ljubavi, a ne spekulativno promišljanje.
Za Aristotela je praktično znanje niže od teoretskog (spekulativnog) znanja, i njemu je podređeno. On kaže kako se čovjek po svojoj naravi kreće prema svom cilju. Tako je i čin spoznaje Boga čin naravi, a ne čin volje. Aristotelu je čin volje nepoznanica. Ali Škot obrće takvo vrednovanje znanosti i za njega čovjekov cilj nije više teorija, nego praksa. I to praksa kao ljubav.
Škota se ne nikako ne može razumjeti ako se ne shvati kako je za njega teologija molitva te da je on moleći stvarao teologiju. Škot je učitelj koji govori djelom i životom, a ne samo riječju i tako okuplja oduševljene učenike. S njima i za njih na skolastički način izrađuje tvrdnje i protudokaze. S njima zajedno misli i zaključuje, ostavlja mogućnost drugoga rješenja. Oduševljava ih ne samo svojom oštroumnošću, nego još više svojom svetošću, svojom blizinom s onim o kojemu je uvijek govorio – s Bogom. Teologija treba obuhvatiti čitavog čovjeka i preobraziti njegovu nutrinu, a ne smije služiti samo znanstvenom obogaćenju. Zbog toga je nužno nutarnje obrazovanje koje se događa preko molitve, bdjenja i posta koji čovjeka usavršuju za tu nutarnju spoznaju Boga, odnosno za ljubav prema Bogu. Škotova molitva na početku jednoga poglavlja glasi: „Neka mi prvi princip stvari dade vjerovati, razumjeti i izložiti ono što se sviđa njegovu veličanstvu i što uzdiže naše pameti prema kontemplaciji Njega“. Taj Škotov pristup je ono što nedostaje mnogim propovjednicima Radosne vijesti – kako onda, tako i danas. Škot nije tek nadmeni učenjak koji se iskazuje u filozofskim i teološkim raspravama svoga vremena, već je franjevac uzorna i sveta života, u kojem su sjedinjeni znanje, mudrost i svetost življenja.
Suvremena teološka proučavanja pokazala su da je Škot teološki najprodornije i najsavršenije izrazio osobite ideale sv. Franje: Franjinu pobožnu predanost Isusu Kristu - utjelovljenoj i raspetoj Riječi Božjoj, njegovu odanost Bezgrešnoj Djevici, te bespogovornu odanost papi kao Kristovu namjesniku na zemlji. U kristologiji Škot zastupa univerzalni primat Isusa Krista tvrdeći da činjenica da je Bog postao čovjekom nije ovisila o činjenici da je čovjek sagriješio, dok u mariologiji brani mišljenje da je Marija začeta bez istočnoga grijeha zahvaljujući Isusu Kristu, svojemu Otkupitelju.
Kristologija
Kao vjerni učenik svetog Franje, Ivan Duns Škot je volio razmatrati i propovijedati otajstvo Kristove spasenjske muke koja je izraz beskrajne Božje ljubavi prema čovjeku. Ta se ljubav ne objavljuje samo na Kalvariji, već također i u Presvetoj euharistiji, prema kojoj je Duns Škot gajio silnu pobožnost i koju je smatrao sakramentom stvarne Isusove prisutnosti.
U središtu teološke misli sadržane u Škotovu djelu Ordinatio jest Krist, jedinstvena pojava u povijesti svijeta i čovjeka, koja je do te mjere ljudska da prelazi u božansko i do te mjere božanska da zadire u ljudsko. Kristovo prvenstvo je u službi čovjeka i povijesti spasenja. Ako je, dakle, Bog postao čovjekom, onda se isplati biti čovjek. O utjelovljenju Škot kaže: „Bilo bi nerazumno smatrati da bi se Bog odrekao toga djela da Adam nije sagriješio! Ja tvrdim da čovjekov pad nije uzrok Kristova predodređenja i da bi – čak i da nije došlo do pada, ni anđela ni čovjeka – u toj pretpostavci Krist bio predodređen na isti način“. Zastupao je, i dokazivao da Adamov neposluh i grijeh ne mogu biti razlogom utjelovljenja Riječi, kao što je to naučavala dominikanska škola na čelu sa sv. Tomom Akvinskim, već da je uzrok utjelovljenja isključivo Božja ljubav. Utjelovljenje ja za Škota Božje remek djelo, vrhunac božjeg stvaranja prema kome je sve usmjereno. I baš zato utjelovljenje ne može biti ničim uvjetovano, a najmanje čovjekovim grijehom. Zar svoje najveće djelo Bog može podrediti volji naših praroditelja, hiru stvorenja? Bog koji je Ljubav ne može biti ograničen od strane ne-ljubavi, od grijeha. Bog se, dakle, utjelovio iz čiste ljubavi. Škot na taj način pobija mišljenje onih koji tvrde da se Sin Božji nikada ne bi utjelovio da Adam nije sagriješio (kao što u liturgiji uskrsne noći pjevamo „O, sretna li grijeha!“) i umjesto toga postavlja pitanje: „Je li odvijeka predodređeno utjelovljenje Riječi?“ Ako Adamov grijeh nije uzrok utjelovljenja, onda bi se ono svakako dogodilo i da Adam nije sagriješio zbog toga što je Bog odvijeka predodredio utjelovljenje kako bi neku narav, koja je izvan njegove, uzdigao do najveće slave. Jer Bog je sama Dobrota, a Dobro se po naravi širi i nastoji se preliti na druge. Mnogi njegovi suvremenici su ga zbog takvog promišljanja optuživali da je sijač zabluda, a on je govorio tako istinito, duboko, lijepo i ljudskom srcu i pameti blisko.
Mariologija
Za Majku Božju Crkva je uvijek držala da je neopisivo sveta i bez ikakve ljage. No, i uz najbiranije naslove kojima je Crkva častila Majku Božju, ipak u srednjevjekovnom nauku o Bezgrešnom začeću nije vladalo potpuno svjetlo. Svi veliki naučitelji srednjega vijeka odreda su nijekali Marijino Bezgrešno začeće, iako su priznavali njenu bezgrešnost (tumačili su to kasnijim očišćenjem, ne zna se kad točno, u Aninoj trudnoći ili kasnije, ali svakako prije Kristovog začeća): sv. Anzelmo i sv. Bernard iz Clarivauxa nisu nikako mogli spojiti Marijino bezgrešno začeće s činjenicom njenog tjelesnog začeća u kojem su prisutni pohota i grijeh; franjevci Aleksandar Haleški i sv. Bonaventura također, jer „sve što god se rađa po ovoj ili od ove pokvarene naravi, sve se rađa s grijehom“; isto tako i veliki crkveni naučitelji, dominikanci sv. Albert Veliki i sv. Toma Akvinski, koji se izrijekom protivi bezgrešnom začeću: „Kad bl. Djevica ne bi bila okaljana ljagom istočnog grijeha, to bi se protivilo Kristovu dostojanstvu, jer je On Spasitelj sviju“. Kao da Marija u tom slučaju ne bi trebala Kristovo otkupljenje! U ono doba, kao i danas, svaki je katolik trebao vjerovati da je Krist jedini Otkupitelj svih ljudi te da je i Marija čovjek, odnosno dijete palog Adama. To je razlog, koji teolozima nije dopuštao da bl. Djevicu proglase Bezgrešnom i u času njezina začeća.
Iz Škotove kristologije proizlazi i njegova mariologija, tako da on nije razmišljao samo o Kristovoj, već i o Marijinoj ulozi u povijesti spasenja. Sv. Franjo Asiški je, uz Isusovo božanstvo, svojom jednostavnošću i nježnom ljubavlju častio Isusa koji je rođen, odrastao, propovijedao, bio raspet i umro kao čovjek. Zato je sv. Franjo volio sve što je povezano s Isusom kao čovjekom: njegovu Majku, kraj gdje je Isus rođen i živio, mjesta gdje je propovijedao, umro i uskrsnuo. Bl. Ivan Duns Škot je i u tome bio pravi Franjin sin jer se s ogromnim žarom vjere borio dokazati da je Bog Isusovu majku Mariju sačuvao i od istočnoga grijeha. Kako je u Božjem planu spasenja odvijeka bilo i utjelovljenje kao vrhunac stvaranja, jednako tako je Bog od vječnosti predestinacijom rezervirao Mariji izdvojen položaj i ulogu u ekonomiji spasenja, neodvojivu od uloge njenog Sina.
Škotovo oštroumno kritičko promatranje svojih prethodnika i suvremenika, pa i onih najvećih i najglasovitijih naročito dolazi do izražaja na ovom pitanju. On je tada, da bi pomogao shvatiti tu očuvanost od istočnoga grijeha, iznio objašnjenje, koje će kasnije, 1854., usvojiti papa Pio IX. prilikom svečanog definiranja dogme o bezgrešnom začeću Marijinu. Riječ je o tumačenju o „preventivnom otkupljenju“, prema kojem bezgrešno začeće predstavlja remek-djelo otkupljenja koje je ostvario Krist, jer je upravo snagom svoje ljubavi i svojega posredovanja postigao to da je Bogorodica očuvana od istočnoga grijeha. Dakle, Marija je potpuno otkupljena od Krista, ali već prije začeća. Škot je to objasnio ovako: „Krist je najsavršeniji posrednik - Otkupitelj - između Boga i ljudi. Kao najsavršeniji posrednik mora imati i najsavršeniji način posredovanja; barem što se tiče njemu najbliže osobe, njegove majke. Kada on nju ne bi mogao zaštititi od istočnoga grijeha, tada se ne bi mogao zvati najsavršenijim otkupiteljem i posrednikom. A istočni grijeh ne samo da je grijeh, nego je on i najveća kazna ljudstvu udarena radi praroditeljskoga grijeha.“
Škotovi učenici su njegov logički slijed saželi u načelo: „Potuit, decuit, ergo fecit!“, čime se želi reći: Bog je Djevicu Mariju mogao sačuvati od istočnoga grijeha, to je dolikovalo jer je ona majka utjelovljene Riječi i miljenica Božja. Dakle, ako je Bog mogao to učiniti i dolikovalo je da to učini, Bog je to onda i učinio.
Škotu se opetovano dobacivalo da je u zabludi, bio je nazivan sijačem zabluda i heretikom, ali on je dokazao da Marijino Bezgrešno Začeće nije ni protiv dogme istočnoga grijeha, ni protiv otkupljenja sve Adamove djece. Tvrdio je da je Kristova patnja za Mariju bila najkorisnija i najzaslužnija jer je ona trebala Otkupitelja više nego ijedno drugo stvorenje, a i zbog toga što je imala veću obavezu zahvalnosti prema svom Otkupitelju od svih drugih jer ju je otkupio na najsavršeniji način, tj. da ju je posve očuvao od istočnoga grijeha. Škot zaključuje: „Ako se ne protivi autoritetu Crkve, izgleda mogućim da Mariji treba pripisati uzvišenje.“
U svojim promišljanjima i spoznajama Škot je ustrajao do kraja unatoč tomu što je velika većina njegovih suvremenika i teologa ranijih vremena bila drugačijeg mišljenja. I imao je pravo, što je potvrđeno 8. prosinca 1854. godine kad je papa proglasio dogmu bulom Ineffabilis Deus (Neizrecivi Bog): „Definiramo da je od Boga objavljen nauk koji uči da je Blažena Djevica Marija u prvom času svoga začeća posebnom milošću i povlasticom Svemogućega Boga, zbog predviđenih zasluga Isusa Krista Otkupitelja ljudskoga roda, bila sačuvana slobodnom od svake ljage istočnoga grijeha i taj nauk moraju svi vjernici čvrsto i postojano vjerovati“. Taj se blagdan slavi kao Bezgrešno Začeće (Imakulata) devet mjeseci prije Male Gospe, odnosno Marijina rođendana. Nakon toga su, kao neka potvrda s neba, uslijedila i ukazanja u Lourdesu 1858. godine, gdje se Majka Božja očitovala riječima: „Ja sam Bezgrešno začeće!“
Zanimljivo je pripomenuti kako je franjevački mariološki nauk i nakon Dunsa Škota blisko povezan s proglašenjem dogme Marijinog bezgrešnog začeća. Fra Leonardo Portomauricijski (1676.-1751.), možda najpoznatiji po podizanju postaja križnog puta (272 mjesta) i afirmiranju te pobožnosti, bio je također i gorljivi zagovornik proglašenja te osobite Marijine povlastice te je i samog papu Benedikta XIV. višekratno molio da sazove opći sabor i proglasi spomenutu dogmu. Kad je umro, uz lijes je bilo položeno njegovo pismo u kojem izražava čvrsto uvjerenje kako će dogma o Marijinom Bezgrešnom začeću biti proglašena. U istoj toj crkvi gdje je pokopan fra Leonardo, budući papa Pio IX., koji će dogmu i proglasiti, pristupio je Franjevačkom svjetovnom redu i obilno se nadahnjivao na marijanskom štivu fra Bernardina de Bustisa, još jednog franjevca duboke marijanske pobožnosti. Franjevački red je 7 godina prije proglašenja dogme i službeno zatražio od pape njeno proglašenje, a na završetku obreda proglašenja, papa Pio IX. primio je franjevačke poglavare koji su mu zahvalili na činu proglašenja – koji od toga časa nije više bio samo franjevački stav ili mišljenje, već vjerovanje sveopće Crkve.
LITERATURA
ARAČIĆ, Dinko - Stjepan Čovo, Ivan Duns Skot - Oštroumni i marijanski naučitelj; Služba Božja, Vol. 38, No. 4, 1998.
BABIĆ, Mile – Sloboda uzvišenija od nužnosti; Naklada Breza, 2002.
BALIĆ, Karlo - Sv. Toma Akvinski i drugi naučitelji; Bogoslovska smotra, Vol. 25, No. 4, 1937.
BAŠIĆ, Mate – Bl. Ivan Duns Škot - Doctor Subtilis et Marianus – Pjesnik utjelovljenje riječi; https://zupa-svkriz.hr/blazeni-ivan-duns-skot-doctor-subtilis-et-marianus-pjesnik-utjelovljenje-rijeci
ČIKARA, Ivan - Ivan Duns Skot; Počeci, Vol. 7., No. 1., 2006.
ĆUK, Barbara - Ivan Duns Skot i skotizam u hrvatskoj periodici prve polovice 20. stoljeća; Bogoslovska smotra, Vol. 80, No. 4, 2010.
DUDA, Bonaventura - Bl. Ivan Duns Scot – pjesnik Utjelovljene Riječi i branitelj bezgrešnog začeća Marijina; https://franjevci-st.com/fra-bonaventura-duda-o-bl-ivanu-duns-scotu/6783
FRANIĆ, Frane - O istočnom grijehu prema Duns Skotu i novijim teorijama De peccato originali secundum Duns Scotum et recentiores theorias; Crkva u svijetu, Vol. 3, No. 6, 1968.
GAVRAN, Lovro – Homilija o bl. Ivanu Dunsu Škotu, patronu Franjevačke teologije u Sarajevu; Bosna Srebrena, Vol. 61, No. 4, 2010.
GRABIĆ, Petar - Duns Škot i dogma Bezgrješnog Marijina začeća; Bogoslovska smotra, Vol. 23, No. 4, 1935.
KRŽANIĆ, Krsto - Sedamstogodišnjica rođenja bl. Ivana Duns Skota; Crkva u svijetu, Vol. 1, No. 5, 1966.
MODRIĆ, Miroslav - Blaženi Ivan Duns Škot – upoznavanje s njegovim životom i vjerničkim promišljanjem; Nova prisutnost, Vol. XIII, No. 3, 2015.
PAPA BENEDIKT XVI. – Ivan Duns Skot i novi pogledi na utjelovljenje - kateheza na općoj audijenciji (7. srpnja 2010.)
SEMREN, Marko - Bl. Ivan Duns Škot – doctor subtilis; https://franjevci-st.com/bl-ivan-duns-skot-doctor-subtilis/6779
STANIĆ, Goran - Ivan Duns Škot, Sloboda uzvišenija od nužnosti; Obnovljeni Život, Vol. 69., No. 4., 2014.
ŠTEKO, Miljenko – Obrisi franjevačke mariološke misli; Informativni centar „Mir“ Međugorje, 2020.
