Franjin odnos prema križu

Osim malog Djeteta u jaslicama, Franjo je s posebnom pobožnošću častio križ na kojemu je bio pribijen naš Spasitelj. To nimalo ne iznenađuje jer i njegov novi život počinje s križem kada je u crkvi sv. Damjana čuo glas s križa: Franjo, pođi i popravi moju kuću, jer bi se sad mogla srušiti!

Hodeći kroz korizmu i pripravljajući se za svetkovinu Uskrsa uočavamo kako do uskrsnuća možemo doći samo preko križa. Stoga ćemo se, ukratko, prisjetiti Franjina odnosa prema križu, a ujedno i prema postu.

Franjo i njegova braća postili su nekoliko četrdesetnica tijekom godine, a jedna od njih bila je, upravo, ova korizmena u kojoj se nalazimo. Franjo nije postio kako bi postigao, tj. zaslužio vječno spasenje, jer je znao kako nam je ono darovano u Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi na križu.
Suzdržavao se od hrane i pića zbog uspomene na Gospodinovu muku. (Legenda trojice drugova) Iz ove rečenice vidimo kako je Franjin cilj puno dublji nego puko susprezanje od hrane i pokušaja dovođenja tjelesne linije u nametnute okvire idealnih proporcija. Franjin post i odricanje vodili su ga ka dubljem odnosu prema Kristovu križu.

Osim malog Djeteta u jaslicama, Franjo je s posebnom pobožnošću častio križ na kojemu je bio pribijen naš Spasitelj. To nimalo ne iznenađuje jer i njegov novi život počinje s križem kada je u crkvi sv. Damjana čuo glas s križa: Franjo, pođi i popravi moju kuću, jer bi se sad mogla srušiti! (J. Jörgensen, Sveti Franjo Asiški) Od toga časa pa sve do smrti Franjin odnos prema križu u njegovu životu jasno se ocrtava u sljedećem retku: A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu! (Gal 6,14)

Muka raspetoga Isusa bijaše toliko u njegovoj duši da je u mladosti hodao po šumi, molio u Porcijunkuli i oplakivao muku svoga Gospodina Isusa Krista (J. Jörgensen, Sveti Franjo Asiški), kako sam reče. Dok bi šetao šumom nailazio bi na granje u obliku križa i nije braći dopuštao gaziti ih, a sam je znao uzeti dvije grančice i spojiti ih u križ. Braća su njegov život shvaćali u znaku križa. Silvestar je sanjao kako iz Franjinih usta izlazi zlatni križ i prostire se preko cijeloga svijeta.

Iz tog dubokog Franjinog odnosa prema križu, rodila se molitva koja se i danas moli po svim franjevačkim crkvama: Klanjamo ti se, Gospodine i blagoslivljamo te, jer si po svom svetom križu otkupio svijet!

Tko bi mogao izreći i tko shvatiti u potpunosti Franjin odnos prema križu!? Franjo se toliko suobličio s ranjenim Kristom da je pred kraj života na tijelu biljege Kristove nosio.

I zato se možda trebalo otkriti u tijelu, jer se nije moglo protumačiti govorom. Neka, dakle, govori šutnja, gdje nije dostatna riječ, jer i ono, što je označeno, viče kad je nedostatan znak. (T. Čelano, II. dio)

Za neke stvari nisu dostatne riječi, jer tko bi mogao shvatiti i zašto to obeščastiti svakidašnjim i bezvrijednim stvarima. Kao što Čelano kaže neka govori šutnja tako i mi pred ove velike dane poput sv. Franje zaronimo u šutnju i zagledajmo se u križ po kojemu nam je došlo spasenje. Promislimo o onome što on kaže: Ljubav nije ljubljena.