Donosimo još jedno promišljanje o franjevaštvu i zavjetima
»U ime Gospodnje počinje život Manje braće.«
»Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći«.
Ovo su riječi prvog poglavlja Potvrđenog pravila Manje braće (PPr). Riječ je o jedinoj službenoj ispravi franjevačkog zakonodavstva danoj za života sv. Franje.
Prvo što uočavamo, a mnogi to ne znaju ili toga nisu svjesni, jest činjenica da se red ne naziva Franjevci, nego Manja braća. Ova činjenica vuče za sobom razne posljedice. Prije svega nam pred oči stavlja Franjinu želju da njegova braća budu manja i uistinu braća. Ova izjava je banalna, ali ako se nad njom zamislimo, shvaćamo da Franjina namjera nije bila da članovi njegovog reda svoj život utemelje na njemu nego na malenosti i bratstvu. Koji je put ostvarivanja tog ideala? Na to nam pogodno odgovara daljnji tekst ovog poglavlja.
Pravilo i život jest obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Nesumnjivo velik ideal! Međutim, ovaj ideal ne pripada isključivo redovnicima, pa tako ni manjoj braći – franjevcima. Bez problema bismo ovo isto mogli staviti kao pravilo i život kršćana. Svi nasljedovatelji Krista, sav Božji narod – Crkva je pozvan na život po svetom Evanđelju. Krist se utjelovio da bi nam dao primjer Božanskog života, da bi nam približio život Kraljevstva Nebeskog. Nitko tko se smatra kršćaninom nije izuzet od ovog poziva da živi poput Isusa Krista. Što to onda čini manju braću »posebnim« nasljedovateljima?
Ovdje dolazimo do evanđeoskih savjeta, koje običavamo zvati zavjetima.
Ostavimo prvi (poslušnost) kao najsloženiji za kraj. Pođimo od bezvlasništva, to jest takozvanog siromaštva. Naoko se može učiniti bjelodanom činjenica da su redovnici kao autentičniji nasljedovatelji Isusa pozvani na bezvlasništvo, jer Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio (Mt 8,20), što očito znači da ni Isus nije imao vlasništva. Ovdje pred sobom imamo tri problema. Pravo, postoji konsenzus među povjesničarima da je formulacija bez vlasništva plod kompromisa sv. Franje čija je temeljna želja bila život u siromaštvu. Za ovo dobivamo potvrdu i u šestom poglavlju PPr gdje Franjo izričito govori o uzvišenosti krajnjeg siromaštine, koja u svakom slučaju nije isto što i bezvlasništvo. Drugo, gore navedeni novozavjetni citat ne sadrži u sebi potvrdu o posvemašnjem siromaštvu Isusa iz Nazareta budući da u Novom zavjetu postoje druga mjesta koja proturječe gore navedenom, primjerice spominjanje postojanja kese u krugu Isusovih učenika. Ukratko, Franjo je najvjerojatnije živio siromašnije od Isusa iz Nazareta. Treće, Franjinu želju za krajnjim siromaštvom možemo razumjeti samo ukoliko, uz njegovu svetost, imamo svijest o povijesnom okviru u kojem on djeluje. On se kao osoba osjeća pozvanim služiti Bogu, no ne vidi mogućnost ostvarivanja tog u zadanim okvirima. Naime, postati službenik Boga, za Franju to znači i Crkve, krajem 12. i početkom 13. stoljeća značilo bi ili prihvatiti status klerika, a s tim statusom čast i moć, ili postati redovnik zatvorenog monaškog tipa. Alternativa je bila postati heretik, kakvih je u Franjino vrijeme bilo napretek, a sama manja braća su ima ponekad bila slična do zamjene. Franjo želi biti uistinu siromašan i blizak onim rubnima te stoga započinje svoj vlastiti put.
U prošlom sam razmišljanju o franjevaštvu natuknuo da siromaštvo u strogom smislu u današnjem redovništvu (gotovo uopće) ne postoji, ukoliko nije plod općih gospodarskih prilika. Stoga ovaj specifikum nasljedovanja Krista po primjeru sv. Franje nema svoje konkretno značenje u obliku posvemašnjeg siromaštva, nego je prošlo kroz prericanje u izrazu bez vlasništva, o kojem ovdje prepuštam čitatelju da promišlja. Postavljam samo pitanje može li se bezvlasništvo, koje uzor ima u sv. Franji, tako nazivati ukoliko označava formalno-pravno neposjedovanje ničega na papiru?
Treći savjet/zavjet nazivamo čistoćom. Smatram da bi ovdje trebalo preuzeti analogiju gore obrađenog zavjeta i nazvati ovaj zavjet beženstvo. Svjestan sam da bi ovaj naziv evanđeoski savjet doveo na istu razinu sa praksom celibata, no koji je tomu razlog? Ukoliko bi evanđeoski savjet čistoće bio specifično redovnički to bi dalje značilo da ostali kršćani nisu pozvani na čistoću. Uz svu mnogoznačnost tog pojma čistoće, mi ga i dalje uglavnom vežemo uz područje spolnosti, a na tom području je svaka osoba pozvana na čistoću i grijeh na tom području je grijeh protiv Božjeg dara spolnosti i Božje zapovijedi, a to znači kršenje zavjeta tj. saveza koji je Stvoritelj sklopio s nama u ljubavi. Ukoliko na taj način gledamo na čistoću onda je ona samo još jedan od aspekata poziva svih kršćana na nasljedovanje Krista. Mišljenja sam da se ovaj pogled može primijeniti na svu širinu pojma čistoća.
Kao redovnička posebnost ostaje nam život bez supružnika po uzoru na Isusa iz Nazareta koji također nije bio u braku.
Vratimo se sada prvom najsloženijem savjetu – poslušnosti. Imajući trajno na umu da je poziv u svakom redu, pa tako i u Redu Manje braće, primarno poziv na nasljedovanje Krista tj. na obdržavanje svetog Evanđelja moramo se zapitati kome je Krist – Isus iz Nazareta – bio poslušan. Ovdje nije potrebno previše tumačenja i možemo odmah, utemeljeni na vjeri u Uskrslog Patnika, reći da je Isus Krist bio poslušan Bogu Ocu. Daljnje razmatranje sinovske poslušnosti Isusa o odnosu prema Bogu Ocu prelazi okvire ovog teksta. Međutim možemo bez ustezanja zaključiti da je onda i svaki kršćanin pa tako i redovnik pozvan na poslušnost Bogu Ocu po uzoru na Isusa Krista po kojemu je svatko od nas posinjen i time pozvan na sinovski odnos s Ocem Nebeskim. »Budi volja tvoja« je sastavna rečenica temeljne molitve onih koji se nazivaju Kristovima. U čemu se onda krije posebnost redovničke poslušnosti, ako smo sada vidjeli da je svaki kršćanin pozvan na poslušnost? Kako se ta poslušnost konkretizira u redovništvu? Naime, unutar redova se konkretno ostvarivanje te poslušnosti pronalazi u podvrgavanje volji redovničkih poglavara, to znači zemaljskih autoriteta po kojima bi Bog trebao izražavati svoju volju. Ovdje valja biti oprezan stoga ćemo se ponovno okrenuti liku Isusa iz Nazareta. U Isusovo vrijeme su također postojali vjerski autoriteti po kojima se trebala izražavati Božja volja među Izraelcima. Prije svega tu mislimo na instituciju hramskog svećenstva na čelu s velikim svećenikom. Kakav je bio Isusov odnos prema tim Božjim predstavnicima na zemlji? U Evanđeljima su nam ostala zapisan svjedočanstva o njegovom kritičkom odnosu prema instituciji Hrama i hramskih službenika. Također, u svim Evanđeljima su baš ti službeni autoriteti (u sprezi s političkom rimskom vlasti) označeni kao oni koji su najodgovorniji za Isusovu mučeničku smrt na križu.
Ovim promišljanjem ne želim reći da redovnici nisu pozvani na poslušnost svojim poglavarima, no svi mi smo dužni uvijek iznova propitivati koliko su ti službeni autoriteti uistinu oni koji stoje u službi Boga Oca kojem primarno dugujemo poslušnost. To propitivanje jest usklađivanje sa savješću, a to se propitivanje nikada neće moći izjednačiti tek sa zdravorazumskim kritičkim sudom, nego će uvijek biti upućeno na osobni odnos s Bogom u molitvi kao putu otvaranja djelovanju Duha Božjeg. Realan okvir je u svakom društvu neizbježan.
Razmatranjem poslušnosti smo zaokružili promišljanje redovničkih/evanđeoskih zavjeta/savjeta. Oni u Katoličkoj Crkvi kao takvi nikada neće nestati, no potrebno je razumijevanje njihovog povijesnog konteksta i razvoja kako bismo o njima mogli razumski promisliti i u njima pronaći ono bitno. Mislim da nisam pogriješio u zaključcima da je na svaki od njih u širem smislu pozvan svaki kršćanin. Sada se vraćamo pitanju iz naslova, tj. pitanjima iz prvog teksta, postoji li franjevaštvo, koji je smisao te ustanove, tog bratstva?
U pitanjima se krije odgovor. Vratimo se prvoj rečenici prvog poglavlja PPr:»U ime Gospodnje počinje život Manje braće.« Vjerujem da se u ovoj rečenici kriju osnovna dva motiva za postojanje franjevačkog reda i takvog oblika života. U ime Gospodnje, ime (ili bolje Ime) Gospodnje je osnovni motiv svake osobe posvećenog (izdvojenog) života. Osoba koja se od Boga osjeti pozvanom na drugačiji (izbjegavam riječ posebniji zbog elitističkog prizvuka) način života u službi Bogu na koju su svi kršćani pozvani, mora uvijek ostati svjesna Pozivatelja. Na temelju te svijesti može razvijati svoj život kao istinsko služenje Božjem narodu. Ne vidim ništa loše ako se skupina ljudi želi u tom služenju udružiti u zajednicu kako bi, iako posvećena služenju drugima, u tom imali društvo. Pa i Isus je imao društvo apostola koje je nazvao prijateljima (Iv 15, 15) i ne vidim zašto bi bio problem da se i danas okupljaju u zajedništvu prijatelja zvanom bratstvo oni koji osjetivši se pozvani od Krista žele, tj. Osjećaju se pozvani na drugačiji način služiti zajednici vjernih.
Bez sumnje, sveti Franjo nam u tom može biti izniman uzor. Njemu je uistinu živjeti (bilo) Krist. Živjeti imajući na umu Franjin primjer ne znači oblačiti se slično njemu, pa čak ni oponašati ga, nego svim silama pokušavati nasljedovati Krista radije nego li živjeti u zaboravu na njega. Franjo je jedini svetac koji je dobio i kroz povijest sačuvao naziv Drugi Krist i u tom je poruka za sve nas, ne samo redovnike, pozvani smo uprisutniti Krista među braćom ljudima. Uz to ne zaboravimo ono manji.
