AKCIJA!!! SNIŽENJE 100%! GAZDA POLUDIO!

Oprost je badava. Do nule. I samo takav oprost je kršćanski oprost. Sve ostalo je ekonomija.

"Začuo sam udarac i vidio kako se lim drugog automobila gužva na mojim nogama dok mi je tijelo presijecala neopisiva bol, vrućina i trnci."

Marko Pavković je bio dragovoljac Domovinskog rata, koji je i nakon rata ostao profesionalni vojnik na mirovnoj misiji u Afganistanu. Iste večeri kad se nakon završetka misije vratio u Hrvatsku, zaputio se svojoj obitelji. Dok je pokušavao promijeniti puknutu gumu na autu, na njega je naletjela vozačica pod utjecajem alkohola i u silovitom ga je udaru teško ozlijedila. Marko je jedva izvukao živu glavu, ali su mu liječnici morali amputirati obje noge. U situaciji kad bi velika većina nas opsovala ili proklela i život i sudbinu i Boga i vozačicu, Marko je, ležeći bez nogu u bolnici, rekao kako vozačici ništa ne zamjera, jer: „Tko zna s kakvim se problemima sada suočava, što proživljava? Sigurno joj nije lako! Ja sam njoj u svom srcu sve oprostio, nije ona to namjerno učinila!“. Čak je kasnije i na sudu molio suca da ne osudi vozačicu, jer joj je on oprostio…


Oprost. Samo šest slova, a tako teška riječ. Prečesto i nemoguća zbog preteške rane, slomljenog srca ili povrijeđenog ega…


Sveti Franjo Asiški je jako dobro znao kolika je moć zla i kakve sve posljedice grijeh ostavlja u ljudskim srcima i međuljudskim odnosima. Grijeh gazi nadu i smeta dobroti da se nastani i živi među ljudima. U ono Franjino vrijeme nekog fratra na poziciji braća nisu slušala, nego su ga izrugivali, mrzili i tukli toliko da je on htio napustiti službu. Franjo ga je poticao da pretrpi zlo i nevolju te da oprosti braći, jer manji brat uvijek treba biti spreman oprostiti svakome, i to bez ikakve iznimke i ma koliko god težak bio prijestup ili velika uvreda. Oprostiti nekome krivnju, pogotovo tešku, zapravo znači otvoriti vrata nove budućnosti onome koji je pogriješio i zato Franjo baš nikoga nije htio zarobiti ili zaustaviti neopraštanjem. On je, nasljedujući Krista, svakome htio dati mogućnost za promjenu ponašanja i života. A oprost je najbolji put za to jer on ne da grijehu da vodi igru.


U današnjoj eri „slobode“, neovisnosti, otuđenosti, podjela, ratova, kulture otkazivanja i interneta koji sve pamti (a najviše nečije greške), oprost je vrsta koja je ugroženija i od sredozemne medvjedice ili snježnog leoparda. Tako lako množimo druge s nulom, uvijek smo pripravni izvući iz rukava naramak tuđih grešaka i krivih poteza kojima ćemo prvom prilikom začepiti usta onima koji nam nisu po ćeifu i etiketirati ih kao licemjere, a ako i pričamo o oprostu, najčešće se nabacujemo floskulama poput one legendarne „oprostiti da, ali zaboraviti - nikad!“.


Baba Penavuša, legendarna hercegovačka naivna umjetnica, ostala je udovica s 29 godina i šestero djece kad su joj u ratu ubijeni muž i njegov brat. Često je ponavljala rečenicu: „Samo neka je mir!“, a pokraj mnogih šarenih i živopisnih skulptura životinja koje je diljala iz drveta, često se vraćala Isusu kao vječnom motivu. Jedna od takvih skulptura nosi naziv Isuse, kucni u srce moje, a opisujući ga jednom zgodom je rekla: „Isus mi je najdraži, svima je oprostio, a vidi što su učinili od njega!“


Crkva Franjinog vremena davala je oprost od vremenitih kazni za grijehe, a da bi ga netko dobio morao je ispuniti određene uvjete: hodočastiti u Rim ili Compostellu, otići u Svetu zemlju i sudjelovati u križarskom ratu ili darovati određeni novčani iznos. Hodočašća su bila rizična, ali i skupa, pa si ih nije baš svatko mogao priuštiti. I u križarske su ratove išli uglavnom bogati plemići i vitezovi, a novac su posjedovali rijetki. Dakle, možemo reći da se radilo o više-manje klasičnoj indulgenciji, gdje su oni s dubljim džepom bili u boljoj poziciji, a oni bez novaca – u nikakvoj.


Sveti Franjo potpuno drugačije poima i život i oprost, te svojim shvaćanjem kršćanstva i življenjem evanđelja pokazuje da se može (i treba) drugačije. I kao što se kod pape morao izboriti za vlastiti Red i Pravilo, jer Crkva ispočetka, uz izrazitu nevjericu i sumnju, nije mogla shvatiti njegovo odbijanje materijalnog vlasništva, stremljenje siromaštvu i jednostavno življenje evanđelja, jednako se tako borio i za povlasticu Porcijunkulskog oprosta. Zamolio je papu da na blagdan Marije od Anđela, tj. na godišnjicu posvećenja Porcijunkule (2. kolovoza), udijeli oprost svakome onome tko dođe u tu crkvicu. Dovoljno je bilo doći, priznati svoj grijeh i kajati se za njega. Osim ovoga ništa materijalno nije spadalo u uvjet za oprost – nikakva kupoprodaja, posredovanje ili vjerski vašar. Franjo, siromašni među siromašnima, je ovdje prvenstveno imao na umu priproste i jednostavne ljude, sve one umorne i opterećene siromahe koji nisu imali dovoljno da uplate ondašnjim agencijama za hodočašće ili vojne pohode na Istok. Franjo iz Asiza je mislio na ljude koji nisu imali ništa drugo osim vjere, kajanja i spremnosti na životni zaokret prema Dobru.


O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka! (Iz 55,1)


Papa, a naročito kardinali oko njega, sumnjičavo su se nećkali uzvraćajući Franji da onaj tko traži oprost mora i zaslužiti taj oprost. Pritom su se plašili da bi zbog takve privilegije bila zapostavljena hodočašća na sveta mjesta, a pogotovo križarski ratovi. Papa Honorije III. je upitao Franju traži li oprost za jednu, dvije ili koju godinu više, a on mu je odgovorio: „Ne tražim godine, nego duše!“

Rekavši: „Sve vas želim poslati u raj!“ Franjo Asiški je objavio vjernicima okupljenima u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. godine da je papa odobrio dekret o Porcijunkulskom oprostu. To je značilo da tko god je na taj dan došao u Porcijunkulu, ondje se ispovjedio i pokajao, mogao je zadobiti potpuni oprost od vremenitih kazni. Ovim dekretom je to isto omogućeno i u budućnosti, svake godine na isti datum (kasnije je ta povlastica proširena i na sve franjevačke crkve).


Oprost je conditio sine qua non kršćanskog života. Kad je Petar upitao Isusa: „Koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene, do sedam puta?“, Isus mu je odgovorio: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.“ (Mt 18,21-22). Nema istinskog zajedničkog života bez oprosta. Ne postoji. Nemoguć je.


Prije par mjeseci, vraćajući se kući s proslave rođendana poginule su dvije mlade djevojke, dvije sestre. Na njih je velikom brzinom naletio 19-godišnji mladić. Njihova majka Renata spustila je nebo na ovu našu jadnu zemlju sljedećim riječima:

„Duša mi se raspada ljubiti mrtvo i ledeno tilo vaše, zašto srce ne pukne da vaša mater sa vama bude danas? Mi smo kršćani, mi opraštamo, tako sam i vas učila. Vaša mater, dico moja, oprašta ditetu koje je ubilo moju dicu!”


Oprost je badava. Do nule. I samo takav oprost je kršćanski oprost.

Sve ostalo je ekonomija.