Bila su to zanimljiva četiri dana u svakom pogledu. Duhovno smo se obnovili, odmorili, napjevali, kušali sve moguće vrste čokolada i sireva, upoznali dosta novih ljudi, vidjeli toliko toga; za ne povjerovat da se sve to dogodilo u tako kratkom vremenu.
Naime, na poziv župnika fra Ivana Prusine, zajedno s našim meštrom fra Ljubom uputili smo se u Švicarsku, u hrvatsku misiju u Zürichu na duhovnu obnovu. Fra Ljubo je imao predavanja, s braćom iz misije fra Ivanom, fra Nikom i fra Stjepanom slavio svete mise, a mi smo pjevali na misama i na klanjanju, čitali, čak smo jedan dan i mi svjedočili i govorili o svom pozivu, a u slobodno vrijeme smo se družili i razgledavali grad i okolicu. Bila je to duhovna obnova za župljane hrvatske misije, ali također i za nas. Meštar je progovorio o temama vezanim uz Korizmu; o odricanju, o molitvi, živoj vjeri, te kako nas svaka naša žrtva i patnja dovode bliže Gospodinu. Sva svoja predavanja i nagovore ilustrirao je nekim zgodama, pričama iz vlastitog života, te je i posvjedočio o nekim iskustvima koja je imao dok je bio na službi u Gospinom svetištu, u Međugorju.
Mi bogoslovi imali smo priliku i za bolje upoznavanje sa župljanima, jer smo spavali raspoređeni po dvojica u svaku pojedinu obitelj. Bilo je tu zanimljivih iskustava i zgoda; dok su neki mogli doći pješice do misije, neki su se morali ipak malo duže voziti. Sve u svemu, bogoslovi su imali iskustvo i grada, ali i okolice. Fra Zvonimir i fra Mario će vjerojatno reći kako život na selu znade ponekad biti ljepši i ispunjeniji od života u gradu. Ali sve u svemu, fascinantna je bila otvorenost i susretljivost tih ljudi koji su nas primili u svoje domove, brinuli se za nas, maksimalno nam izlazili u susret, vodili nas okolo, majke su pravile specijalitete za mlade fratre, tako da je stvarno bilo lijepo živjeti s njima, pa barem i na tako kratko vrijeme. Mislim da su se između nas i tih obitelji koji su nas “posvojili” na par dana stvorila prijateljstva koja će dosta potrajati. Jer potrebno je susretati se s ljudima, graditi odnose, jer svi smo zajedno na putu, jednak nam je cilj, a to je kraljevstvo nebesko i moramo si međusobno pomagati i hrabriti jedni druge. Imali smo čak i proslavu jednog rođendana. Sestra Zora koja nam je cijelo vrijeme bila na raspolaganju i pomagala nam oko svega proslavila je svoj XY rođendan; bila je tu i torta iznenađenja, malo smo joj pjevali i ugodno je iznenadili. Moram izdvojiti da nam je ipak specijalitet puta bio “raclette” iliti po naški “raklet”. Taj stroj i ta priprema hrane bilo nam je pravo otkriće. Tako da su neki imali raklet za večeru, neki za doručak, a mi svi zajedno imali smo raklet zadnji dan za ručak. Čak smo dobili na poklon ta dva već navedena “stroja”, tako da će se tradicija nastaviti i u Zagrebu.
Posjetili smo i obližnji grad Lucern gdje nas je fra Stanko Banožić lijepo dočekao i ugustio. Rijeka Reuss dijeli Lucern na Stari i Novi grad koji su povezani najstarijim natkrivenim drvenim mostom na svijetu, zvanim Kapellbrücke. To smo mjesto, naravno, iskoristili za fotografiranje, kao i sva ostala mjesta na kojima smo bili, a nisu bila baš najstarija i najpoznjatija, ali važno je se uslikat u inozemstvu. Jedna ekipa posjetila je benediktinski samostan i svetište Einsiedeln, dok se druga ekipa popela na Utliberg, poznato brdo i vidikovac iznad Züricha. Popela se vlakom, da ne bude zabune. Već je bio pao mrak i bila je magla, ali uspjeli smo vidjeti svjetla grada i moram priznati da mi se taj Zürich nakon ovog svega stvarno svidio. A neki su planirano, točno znajući gdje idu posjetili određene muzeje. Ti bogoslovi točno znaju gdje su bili i nisu se uopće izgubili! Moram još spomenuti da se fra Stanko, budući da je dobar dio svog života tu proveo, pokazao kao pravi domaćin te nas je prvi dan proveo ulicama grada, nešto rekao o povijesti te nam pokazao nekoliko znamenitosti. Budući da nam je dobar dio dana bio ”isprogramiran” morali smo paziti na vrijeme i iskorištavati ga najbolje što smo mogli. Iza predavanja smo se družili sa župljanima s čijih se lica stvarno dao iščitati iskren osmijeh i dala se vidjeti radost što smo zajedno. Ipak je to njima bila velika novost i iskustvo, vidjeti toliko mladih fratara na okupu i suživjeti s njima nekoliko dana. Tako da su shvatili da smo i mi normalni ljudi, samo što smo se odazvali na Gospodinov poziv i sada smo na putu za svećeničku službu. Upravo je o tome i fra Ivan progovorio kad je na kraju zahvaljivao te pozvao vjernike da budu otvoreni na Gospodinov zov, bilo da je to svjetovni poziv, bilo duhovni, svi imamo zadaću izgrađivanja boljeg svijeta i međusobnog rasta.
Na kraju smo se lijepo pozdravili te su nas opskrbili čokoladama i sendvičima za put; i jedni i drugi zahvalni Gospodinu što nam je podario ovo vrijeme koje smo mogli provesti skupa. Mi smo malo bolje upoznali stanje Hrvata u misiji u Švicarskoj, a oni su “zavirili” malo u naš svijet. Nadamo se da je Gospodin preko nas i naše prisutnosti potaknuo nešto u srcima tih ljudi i vjerujemo da će učiniti mnoga dobra djela za našu švicarsku braću i sestre.
