Bogoslovi međunarodne franjevačke bogoslovije sa sjedištem u Jeruzalemu (čiji sam član od ove godine i ja, nap.a) su od 18.- 24. rujna sudjelovali na duhovnim vježbama koje se po običaju održavaju na gori Tabor.
Bogoslovi međunarodne franjevačke bogoslovije sa sjedištem u Jeruzalemu (čiji sam član od ove godine i ja, nap.a) su od 18.- 24. rujna sudjelovali na duhovnim vježbama koje se po običaju održavaju na gori Tabor, na kojoj se prema predaji naš Gospodin preobrazio pred apostolima Petrom, Jakovom i Ivanom (Mt 17, 1-13). Predvoditelj ovogodišnjih duhovnih vježbi bio je fra Alessandro Ciamei, talijanski franjevac rimske provincije, koji zanimljivo, nije svećenik! Naime, već nakon uvodnog predavanja je nekolicina bogoslova pohitila prema njemu u želji da se ispovjede, a on je samo odvratio: nisam svećenik!
U ovom kratkom izvješću bih želio iznijeti, po vlastitom izboru, neke elemente od svega onoga o čemu smo imali priliku razmatrati kroz proteklih tjedan dana. Same duhovne vježbe bi se tematski mogle nasloviti: „blažen tko stanjuje u domu Tvome“. Naime, fra Alessandro je nastojao tumačenjem određenih biblijskih odlomaka, poglavito iz Lukinog evanđelja, približiti značenje i smisao „doma“, a misli vodilje su bile Utjelovljenje kojim je Gospodin radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa, da bi boravio među nama i pomogao nam graditi kuću na stijeni (Lk 6, 46-49), i da bi istovremeno, išavši prema Jeruzalemu i svojoj proslavi, svojim učenicima pripravio stanove kod Oca (usp. Iv 14, 2). Metoda kojom se služio pri tumačenju svetopisamskih odlomaka bi se mogla nazvati psihološko – alegorijska, pri čemu je poseban naglasak stavljen na razvijanju vlastite ljudskosti koja svoje pravo mjesto nalazi u nasljedovanju „Pravog Čovjeka“, Isusa iz Nazareta, i sastoji se prije svega u otkrivanju, razvoju i izražavanju autentične afektivnosti koja se ogleda u toplini osoba, to jest u istinskom odgoju osjetila s kojima itekako izražavamo svoje „biti čovjek u Kristu“.
Već u prvom predavanju smo razmatrali Isusov poziv na nasljedovanje upućen Leviju (Lk 5, 27-32). A nasljedovanje Isusa vodi Levija zapravo u vlastiti dom u kojem će Isusu pripremiti bogatu gozbu, u kojoj se sama gozba prikazuje kao spasenje.
U izvješću o ženi grešnici i Šimunu farizeju (Lk 7, 36-50) spominju se sedam puta noge kao objekt cjelivanja, što ustvari predstavlja savršeno nasljedovanje Krista u poniznosti. Prisutni su osjećaji, izražavanje afektivnosti na autentičan način sa strane grešnice koja dolazi pred Isusa izražavajući svoju ljubav prema Njemu sa svim osjetilima, sa svime što i tko jest, dok Šimun ostaje u hladnoći, bezosjećajnosti, bježeći od istinskog dodira, blizine i ljubavi.
U takozvanom evanđelju unutar evanđelja (Lk 15, 11-32) razmatrali smo o odnosima u obitelji i o tome tko je zapravo Bog. Mlađi sin, živeći pomalo u sjeni savršenoga starijega brata, odlazi i počinje živjeti ekstremno. U njemu zapravo vidimo sliku mnogih sinova koji, zadobivši raznorazne rane tijekom života, odlaze revoltirani htijući se „osamostaliti“. Ali srž odlomka nije toliko odlazak, koliko povratak u vlastiti dom. Sama odluka za povratkom nije rođena u nedostatku novaca, nego u trenutku kad se htio nasititi rogačima, ali mu ih nitko nije davao! Mlađi sin je otkrio svoju ranu. U cijeloj priči je nedostajala majka, ona koja hrani svoju djecu. I sada nam se daje i odgovor na pitanje tko je Bog! Njega se u strogom smislu ne može determinirati ni kao oca ni kao majku, nego Stvoritelja i očinstva i majčinstva u kojemu isti nalaze svoje ispunjenje. A milosrdni otac svoga sina vidi već izdaleka kako dolazi jer je zapravo uvijek s njim i su-trpi s njim u nevoljama, i pružanjem topline u zagrljaju, davanju najljepše haljine i spremanju gozbe otkriva nam se sami Gospodin u euharistiji kao spasitelj i zacjelitelj svih naših rana. A stariji se sin razotkriva u svojoj bijedi i hladnoći, budući da nije u stanju izgovoriti ime „oče“, a niti naziv „moj brat“, nego upotrebljava izričaj „onaj tvoj sin“, ostajući u tami optuživanja, daleko od prave ljubavi prema bratu, a i prema ocu.
Kao posljednju u nizu crtica bih htio izdvojiti odlomke o zapovijedi ljubavi i milosrdnom Samarijancu (Lk 10, 25-37), u kojima Isus nadilazi zapovijed ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi. Dok svećenik i levit, po zakonu, u slučaju dvojbe da se radi o smrtnom slučaju (jer čovjek koji ležaše bijaše polumrtav) mogu u svoju korist odstupiti od zapovijedi da se ne bi onečistili, Samarijanac koji je sam nečist, priskače u pomoć potrebnome. Stoga će zakonoznanac koji pita Isusa tko je moj bližnji, dobiti odgovor ne tko jest, nego tko se pokazao bližnji, tko je spreman izići iz sebe i ući u rizik susreta s onim tko je nečist, žrtvujući pritom i samoga sebe.
Cilj ovih duhovnih vježbi, da se vratim na sami naslov, je bio poučiti nas da gradimo dom a ne kuću (ne house, nego home). I neka nam stoga sami Gospodin pritekne u pomoć i zagovor Blažene Djevice Marije da uzmognemo slijediti Gospodina i naći svoj dom koji je On sam!
