Franjevci rodom iz Hercegovine osjetili su priliku za osamostaljenje i počeli tražiti one koje bi ih poduprli u njihovu naumu. Sastali su se u Posušju 8. srpnja 1843. i tu su napisali pismo Kongregaciji za nauk vjere, ondašnjoj Propagandi, u kojem traže izgradnju samostana u Hercegovini. Tri glavna razloga su: 1) u starini su u Hercegovini bila tri samostana; 2) najbliža crkva nalazi se u Kreševu, udaljenom tri dana hoda i 3) ukoliko se župnik razboli, katolici ostaju bez župnika sve dok ovaj ne ozdravi.
Osamnaesto je stoljeće stoljeće u kojem dolazi do stabilizacije stanja u Hercegovini. Franjevci su uspjeli uspostaviti nekoliko župa radi lakše pastorizacije katoličkog stanovništva. Broj katoličkog stanovništva počinje postupno rasti. No, kako vrijeme prolazi, opće stanje u Osmanskom Carstvu postaje sve gore. Timarski sustav vlasti već odavno je truo, a tek krajem 18. stoljeća počinje modernizacija društva. Zanimljivo je kako su među najglasnijim borcima protiv reformi bili muslimani u Bosanskom pašaluku. Dizali su nekoliko buna protiv reformi, a razlozi buna bili su u najmanju ruku smiješni. Tako je primjerice Husein-beg, kapetan Gradački, poveo bunu 1831. godine zato što sultan ''poče u svom carstvu, (h)aljine od reforme vojnicima davati i oblačiti ih'' (Baltić, 116). Ova buna nastala zbog vojničkih uniformi završila je porazom buntovnika, a druga posljedica bila je osnutak Hercegovačkog pašaluka kao zasebne upravne jedinice s Ali-pašom Rizvanbegovićem na čelu.
Katoličko stanovništvo je zbog nemogućnosti Osmanskog Carstva da provede reforme potpalo na milost i nemilost lokalnih moćnika, ali i ostalog muslimanskog stanovništva. Ponižavanja i maltretiranja bila su redovita, a nekada su znala završiti i ubojstvom. Nažalost, skoro pa i nitko nije bilo procesuiran zbog ubojstava. Katolici su redovito tražili zaštitu od franjevaca, a franjevci su, uz to, bili zaokupljeni vlastitim problemima, tzv. ''Barišićevom aferom''.
Afera je započela 1832. godine kada je apostolskim vizitatorom postao mladi fra Rafo Barišić. On je želio, mimo tadašnjih običaja, samostalno upravljati apostolskom vikarijom. Zbog toga je došao u sukob s Upravom Provincije i taj je sukob potrajao više godina. U ovome sukobu po strani su se držali franjevci rodom iz Hercegovine. Osjetili su priliku za osamostaljenje i počeli tražiti one koje bi ih poduprli u njihovu naumu. Sastali su se u Posušju 8. srpnja 1843. i tu su napisali pismo Kongregaciji za nauk vjere, ondašnjoj Propagandi, u kojem traže izgradnju samostana u Hercegovini. Tri glavna razloga su: 1) u starini su u Hercegovini bila tri samostana; 2) najbliža crkva nalazi se u Kreševu, udaljenom tri dana hoda i 3) ukoliko se župnik razboli, katolici ostaju bez župnika sve dok ovaj ne ozdravi. Osim Propagandi slično pismo poslali su i nunciju u Beč. Nuncij ih je podupro u njihovoj namjeri, a Propaganda je zatražila mišljenje od tadašnjega franjevačkog generala te biskupa Barišića. General je bio protiv toga da se udovolji molbi hercegovačkim franjevcima, dok ih je biskup u toj namjeri podupro. Propaganda je na kraju udovoljila njihovoj želji i dopustila im da si izgrade samostan.
Franjevci su u međuvremenu zatražili od Ali-paše Rizvanbegovića potporu za izgradnju samostana. Ali-paša daje franjevcima potporu pa oni, nakon što su dobili potvrdu od Propagande, zatraže od osmanskog sultana dopuštenje za izgradnju samostana. Sultan im je dopustio popraviti samostan na Širokom Brijegu nakon što su njegovi izaslanici pregledali ruševine staroga samostana. Prema zakonu, nisu se mogli graditi novi samostani nego popraviti stari pa su franjevci prije dolaska sultanova izaslanstva iskopali kamenje s jedne kule i zakopali ih na mjestu budućeg samostana. Nakon što su dobili potvrdu za izgradnju samostana, odlučili su otići iz Kreševa. Od njih ukupno trideset i dva, u Kreševu su ostala petorica. U međuvremenu se biskup Barišić naselio na području Hercegovine, a to je još više potaklo hercegovačke franjevce da se povuku iz Kreševa. Taj dan je i došao, bila je to nedjelja 19. svibnja 1844. kada su hercegovački franjevci rekli zbogom Kreševu. Doslovno su prvih godina živjeli na otvorenom, ''na ledini'', sve dok sredinom stoljeća nisu izgradili vlastiti samostan u kojem su se mogli nastaniti, a i primati nove članove.
Bosanski su franjevci u više navrata pisali kako Propagandi, tako i samim hercegovačkim franjevcima da se vrate. Nastale su i pravne poteškoće jer hercegovački franjevci nisu mogli primati nove članove u svoju zajednicu budući da su još uvijek potpadali pod bosansku provinciju. Tražili su od Propagande i Reda da im regulira status, ali su morali čekati jer su se u to vrijeme u Europi događale pobune nastale 1848. godine, a kojima je bio zahvaćen i Rim. Postupak je pokrenut 1850. godine i ubrzo je stao jer general Reda nije htio prihvatiti odluku Propagande da ''apostolski vikar Hercegovine po svojoj službi bude diskret Franjevačke kustodije'' (Pandžić, 70). Ovom bi se odlukom apostolski vikari mogli izravno miješati u redovnički život zajednice. Hercegovački su franjevci odlučili poslati fra Petra Bakulu u Rim da riješi tu stvar. On je u Rimu boravio od 29. lipnja 1852. i do 27. srpnja iste godine čak 32 puta išao u urede Propagande riješiti status svoje zajednice. Tog datuma, 27. srpnja, dogovoren je osnutak Hercegovačke franjevačke kustodije. Kustodija je pravno osnovana 3. listopada 1852. Za prvoga kustoda franjevci su izabrali fra Anđela Kraljevića i na taj način potpuno se odvojili od bosanske provincije.
Veselje zbog osnutka kustodije nije dugo trajalo jer trebalo je krenuti, ne u obnovu jer se nije imalo što obnoviti kada skoro ničega nije ni bilo, nego ispočetka, raditi oko duhovnog (ali i ekonomskoga) uzdizanja Hercegovine.
Mir Vam i dobro!
Literatura: Bazilije S. PANDŽIĆ, Hercegovački franjevci; sedam stoljeća s narodom, 22011., Anđelko BARUN, ''Kratka povijest bosanske vikarije i provincije do odcjepljenja hercegovačkih franjevaca 1844. godine'', u: Franjevci i Hercegovina, 2009., str. 37-51, Jako BALTIĆ, Godišnjak od događanja i promine vrimena u Bosni, 2003., Petar BAKULA, Topografsko-historijski šematizam apostolskoga vikarijata i franjevačke misijske kustodije u Hercegovini za godinu Gospodnju 1873., 2016.
