Ovaj članak samo je kratki i poprilično površni povijesni prikaz naše Kustodije, kao dijela naše Zajednice čijim se radom osobito ponosimo.
Ovih dana mogli smo čitati kako daleko u tuđem svijetu, preko Velike Bare, kardinal Josip Bozanić boravi među Hrvatima iz Sjeverne Amerike obilježavajući zajedno s njima važni jubilej stogodišnjice hrvatske nacionalne župe svv. Ćirila i Metoda u New Yorku. To je uistinu veliki jubilej, ali i prigoda da se prisjetimo ljudi i događaja koji su obilježili ne samo tu župu, nego i cjelokupno djelovanje hercegovačkih franjevaca na sjevernoameričkom tlu, među našim iseljenicima. Članak je priređen prema istoimenoj spomen knjizi Stoljeće vjernosti čiji su autori fra Jozo Grbeš i fra Robert Jolić.
Prvi Hrvati na tlu Sjeverne Amerike, prema većini povjesničara, bili su moreplovci Dubrovačke Republike koji su, možda i prije Columba, došli na taj kontinent. U 16. st. postoji čak i spomen imena Croatan, a povezuje se sa indijanskim plemenom koje je živjelo na prostoru današnje Sjeverne Karoline. Jesu li ti Indijanci uistinu bili potomci mornara moćne flote Dubrovačke Republike ipak će ostati povijesna nepoznanica. U prvim stoljećima po otkriću neće puno Hrvata dolaziti na novi kontinent. Tek u 19. stoljeću mnogi Hrvati iz Dalmacije i s otoka te iz Like početi će naseljavati sjevernoamerički kontinent. Hrvatima s prostora Bosne i Hercegovine Amerika postaje zanimljiva tek po dolasku Austro-Ugarske monarhije. Do početka Prvog svjetskog rata pretpostavlja se da se u SAD doselilo oko 400 000 Hrvata, ali da se i svaki treći vratio natrag doma.
Po završetku rata stvorila se nova država, Država SHS, koja uskoro postaje Kraljevinom SHS, a zatim Kraljevinom Jugoslavijom, tzv. Prvom Jugoslavijom. U toj državi srpske hegemonističke struje željele su stvaranje Velike Srbije i sustavno su uništavali sve i svakoga tko im je stajao na putu, a tu se osobito misli na Hrvate. Upravo to je bio razlog brojnim Hrvatima da u borbi za vlastiti život otiđu daleko od rodnoga doma i potraže svoj kutak svemira u SAD-u. II. Svjetski rat i Titina Jugoslavija prema nacionalno osvještenim Hrvatima bila je još i drastičnija od one Prve Jugoslavije, tako da je doseljavanje Hrvata u SAD i Kanadu nastavljeno i u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Domovinski rat raselio je brojne Hrvate, osobito Hrvate iz Bosne, a dobar dio njih svoju sreću odlučio je tražiti na tlu Sjeverne Amerike. Danas u SAD-u i Kanadi živi oko dva milijuna Hrvata i njihovih potomaka. Možemo zaključiti da su razlozi za doseljavanje Hrvata u SAD i Kanadu najčešće ekonomske i političke prirode.
Prvi hrvatski svećenici na tlu Sjeverne Amerike bili su misionari. Povijest tako pamti dominikanca s Korčule Vicka Paletina, zatim isusovce Ivana Ratkaya i Fardinanda Konšćaka (Konsaga) te vlč. Josipa Kundeka i vlč. Eduarda Martinovića. Ipak, prvi hrvatski svećenik poslan za dušobrižnika svojim sunarodnjacima bio je vlč. Dobroslav Božić koji je godine 1894. došao u Pittsburgh i otvorio prvu hrvatsku crkvu u SAD-u. Uz vlč. Božića pioniri hrvatske duhovne pastve u SAD-u su i : vlč. Franjo Glojnarić, vlč. Anton Žuvić, vlč. Anton Gumac, vlč. Bosiljko Bekavac, vlč. Mate Matina, vlč. Milan Sutlić, te još nekolicina njih.
Na tlu Sjeverne Amerike djelovao je i popriličan broj franjevaca iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Slovačke. Oni su se odlučili na osnivanje Zajednice kako bi uskladili i poboljšali svoj rad tako je 1912. osnovan Komisarijat Sv. Križa sa sjedištem u Lemontu, Illinois. Hrvati se osamostaljuju u vlastiti Komisarijat Svete Obitelji 1926. godine odlukom uprave Reda i Kongregacije za redovnike. Velike zasluga za to pripadaju franjevcima fra Vjenceslavu Vukoniću, fra Ireneju Petričku te fra Boni Andačiću. Briga za Komisarijat povjerena je svim provincijama u Domovini. Prvi komisar bio je fra Klement Veren, a braća su djelovala na pet hrvatskih župa, od kojih dvije u Chicagu, a djelovali su i na jednom slovenskoj župi. Stalno sjedište Komisarijat dobiva za komisara fra Davida Zrne koji u Chicagu kupuje kuću koja postaje samostan sv. Ante i gdje sjedište ostaje sve do danas. Ispočetka je Komisarijat bio pod izravnom upravo Generala, ali zalaganjem fra Dominika Mandića briga o Komisarijatu povjerena je Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Početkom II. svjetskog rata Komisarijat ponovno postaje generalni, pod upravom Generala, i takav ostaje sve do 1969. kada biva vraćen pod upravu Hercegovačke provincije i proglašen Kustodijom. Kasnije je, zbog neriješenih pitanja u provinciji, Kustodija ponovno bila pod upravom Generala sve dok se stanje u Provinciji nije smirilo i normaliziralo.
Po završetku II. svjetskog rata veliki broj naših ljudi dolazi na prostor SAD-a i Kanade, a zajedno s njima dolaze i fratri koji su u domovini bili označeni kao „narodni neprijatelji“. Dolaskom velikog broja Hrvata vjernika i dolaskom velikog broja mladih fratara, koji se sa studija na koje su bili poslani nisu mogli vratiti u Provinciju zbog već spomenutih razloga, život u Kustodiji počinje bujati. Osnivaju se župe, grade se crkve i škole, osnivaju folklorna i pjevačka društva, izdavačka djelatnost je na vrhuncu. Hrvati zajedno pronose svijetom istinu o Jugoslaviji i položaju Hrvata u toj jugokomunističkoj tvorevini, a za vrijeme Domovinskog rata organiziraju broje humanitarne akcije i šalju veliku novčanu i svaku drugu pomoć napadnutoj Domovini. Na vrhuncu svoje vitalnosti braća su djelovali na 13 župa u SAD-u te 8 u Kanadi, a imali su i jedan samostan te dvije franjevačke rezidencije. Kasnije će se opseg djelovanja franjevaca smanjivati, a tome su ponajviše pridonijela činjenica da su se brojni Hrvati amerikanizirali i ugradili u američke župe pa im više nije potreban hrvatski svećenik. Također, kriza duhovnih zvanja dala je svoj obol po tom pitanju, a promijenili su se i odnosi u domovini kojoj više nije bio potreban tako intenzivna pomoć.
Već spomenuti broj župa, rezidencija i spomenuti samostan sv. Ante govore nam kako su fratri radili i rade veliki posao. Njihova primarna briga je zasigurno duhovna skrb za Hrvate, dijeljenje sakramenata te poučavanje i utvrđivanje u vjeri, ali ne možemo ne spomenuti i druge djelatnosti koje su braća Hrvatske Kustodije Svete Obitelji radili i rade. Ovdje ponajprije moramo istaknuti rad Franjevačke tiskare u Chicagu koja je s radom krenula u isto vrijeme kada su komunisti uništili onu u Mostaru, dakle po završetku II. svjetskog rata. Tiskara je omogućavala postojanje slobodnih hrvatskih tiskovina i prenošenje istine o svemu onome što se u Hrvatskoj događalo. Snažna je bila i izdavačka djelatnost. Nabrojat ćemo samo neke naslove: Hrvatski katolički glasnik ( 1942. – 1994.), Hrvatski kalendar, Hrvatski tjednik Danica (1945. – 1990.), Prijevodi knjiga Staroga Zavjeta od fra Silvija Grubišića i brojni drugi.
Godine 1953. fra Dominik Mandić osniva Hrvatsko izdavački zavod Croatia, a 1955. i Hrvatski povijesni institut. Želja mu je bila obuhvatiti sve sadržaje: kulturne, povijesno-političke i vjerske koje muče hrvatskog čovjeka i govoriti o njima stručno, znanstveno i istinito. Također, treba spomenuti i izdavačko poduzeće ZIRAL utemeljno u Rimu, ali koje je djelovalo i u Chicagu, a danas djeluje u Mostaru kao tiskara i izdavačko poduzeće te tako nastavlja tradiciju naše Zajednice kada je u pitanju ovaj rad. Godine 1975. osnovan je Hrvatski etički institut sa željom da se očuva kulturno-povijesna baština Hrvata u SAD-u i Kanadi. Također, treba spomenuti i HIŠAK – Hrvatske izvandomovinske škole u Americi i Kanadi, koje, istina, nisu osnovali franjevci, ali su aktivno sudjelovali u njihovom radu oko očuvanja hrvatskog jezika među mladim Hrvatima.
Danas u Hrvatskoj franjevačkoj Kustodiji Svete Obitelji djeluju 24 braće, na 16 župa. Trenutni poglavar – kustos je fra Jozo Grbeš, a prosječna dob braće je, u odnosu na ostatak provincije, poprilično niska. Iz Kustodije imamo i jednoga bogoslova, fra Roberta Kavelja, a naš najstariji brat dr. fra Častimir Majić, koji je napunio 99 godina, živi i djeluje u našem samostanu u Chicagu. Ovaj članak samo je kratki i poprilično površni povijesni prikaz naše Kustodije, kao dijela naše Zajednice čijim se radom osobito ponosimo. Za daljnje proučavanje postoji odgovarajuća literatura. Priča o našoj Kustodiji, iako se članak nalazi u rubrici Zrnca prošlosti, zasigurno ne staje ovdje, ona ima svoj nastavak. Najbolji dokaz tomu je proslava stogodišnjica u New Yorku i West Allisu. Mi, hercegovački fratri želimo istom ljubavlju kao i do sada raditi među našim ljudima i s našim ljudima u tuđini, a sve to na slavu Božju, na izgrađivanje Tijela Kristova i na dobro našega naroda.
