Carigradskom koncilu najviše zahvaljujemo za definiranje nauka o trećoj osobi Presvetog Trojstva, Duhu Svetomu
Prije nego što počnemo govoriti o događaju samog Carigradskog sabora (drugog ekumenskog sabora u povijesti Crkve), koji se održao 381. g., važno je istaknuti uzroke zasjedanja tog sabora,odnosno objasniti teološka kretanja koja su tada bila aktualna i koja su bila povod sazivanju koncila.
Znamo da se na prethodnom koncilu, onomu u Niceji, koji se održao 325., definirao nauk o Kristu - o njegovu božanstvu i istobitnosti (grč. homoousios) s Ocem - te se osudio arijanizam koji je sve to upravo nijekao. No, saborom u Niceji riješeno je pitanje Kristova božanstva i njegovog položaja u odnosu prema Ocu, što znači da su razriješene dileme koje su se vodile u vezi prve i druge od osoba Trojstva, ostavljajući nauk o Duhu Svetomu – trećoj osobi Presvetog Trojstva – nedovoljno razjašnjen. To je ostavilo prostora za daljne spekulacije o naravi, porijeklu i božanstvu Duha Svetoga, o kojem su neki počeli govoriti koristeći se upravo značajkama arijanskoga nauka i prenoseći ih na samog Duha. Kao što su Arije i njegove pristaše nijekale Kristovu preegzistenciju (da je postojao prije svakog vremena, odvijeka) i njegovo božanstvo, tako se sada pojavio nauk o Duhu Svetome, koji je tvrdio da je Duh Sveti stvorenje – a ne božanstvo – koje nije iste bîti s Ocem.
Tu su se istakli pneumatomasi i macedonijevci, koji su Duha Svetoga smatrali stvorenjem islugom, “služničkim duhom” (Heb 1,14). Nasuprot njima su bili poznati “Kapadočani”: sv. Bazilije Veliki, sv. Grgur Nazijanski i sv. Grgur Niški, koji su branili božanstvo i božansku narav Duha Svetoga. Bazilije, u svom govoru o Duhu Svetom, ne koristi pojam homoousios, koji se koristi za definiranje položaja Sina u odnosu prema Ocu, ali mu zato pridaje pridjeve poput istočastan i iste slave, time ga stavljajući u isti rang s Ocem i sa Sinom.
Zbog širenja gore navedenih krivovjerja i - kako rekosmo - nedovoljno jasnog nauka o Duhu Svetomu, stvorila se očita potreba za sazivanjem koncila na kojem će se raspravljati o tim pitanjima i konačno donijeti jasan nauk. Tako car Teodozije I. saziva sabor u Carigradu, koji je – važno je znati – bio sabor samo Istoka (tj. istočne Crkve); predstavnici Crkve Zapada nisu bili pozvani prisustvovati tom saboru.
Iako spisi sa zasjedanja samoga sabora nisu sačuvani, ipak okvirno znamo važnije stvari koje su se događale na saboru. Jedna od prvih stvari je bila postavljanje sv. Grgura Nazijanskog za carigradskog biskupa, nakon čega on biva predsjedateljem sabora, do svoje rezignacije, kada ga nasljeđuje biskup Nektorije i nastavlja umjesto njega predsjedati saborom.
Kada su na sabor došli trideset i šestorica pneumatomaha, ponuđeno im je da prihvate zaključke sa sabora iz Niceje (325.), što su oni odbili. Zbog toga im je zabranjeno prisustvovanje na saboru.
Ono po čemu je Carigradski koncil ponajviše ostao zapamćen jest treći članak simbola vjere, koji govori o Duhu Svetomu. Naime, u Nicejsko-carigradskom vjerovanju čitamo:
“Vjerujem u Duha Svetoga,
Gospodina i Životvorca,
koji izlazi od Oca,
koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi,
koji je govorio po prorocima...”
Pridavanjem Duhu Svetomu naziva “Gospodin” (grč. Kyrios), koji se u Bibliji i u židovstvu pridavao isključivo Bogu, Duha Svetoga se, kao i Oca i Sina, priznaje Bogom. Također, pridjev “životvorac” govori o tome da je Duh Sveti onaj koji daje i tvori život, a opet – to jedino može činiti Bog. A to da se njega “s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi”, isto tako ukazuje na njegovu božansku bît.
I, naravno, zamjećujete da se ovdje govori da Duh Sveti “izlazi od Oca”, a ne “od Oca i Sina”, kako mi to danas ispovijedamo. No taj problem, inače zvan Filioque, ovdje ne možemo obraditi zbog njegove kompleksnosti, a i svakako, on nije tema ovoga uratka.
Iako se nastanak ovoga članka vjere (a zapravo i cjelokupni oblik Nicejsko-carigradskog vjerovanja kakvoga ga poznamo danas) pridaje carigradskom saboru, za to još uvijek nema pravih dokaza, jer – kako rekosmo – nisu nam sačuvani spisi sa zasjedanja sabora. “Ono što mi poznajemo kao Nicejsko-carigradski Credo ili simbol pripisao je 451. Kalcedonski koncil toj sinodi.” (Kušar, S. Bog kršćanske objave, Zagreb, 2001.). Unatoč tome, on jasno odražava misao sinode (sabora), kao i samih Kapadočana.
Također, saboru se pridaje sedam kanona (od kojih Zapadna Crkva prihvaća prva četiri, a Istočne crkve svih sedam). Što se tiče njih, bitno je spomenuti da se prvim kanonom osuđuju sve hereze povezane s arijanstvom, kao i macedonijanizam i apolinarijanizam, dok treći kanon postavlja carigradskog biskupa po časti prvog iza biskupa Rima, “jer je Carigrad novi Rim”.
Recimo još nešto o ekumenosti samog Carigradskog koncila.
Naime, kao što je gore već spomenuto, na sabor nisu bili pozvani niti su prisustvovali predstavnici Crkve sa Zapada, te je to bila isključivo sinoda Crkve Istoka. Stoga se ne bi moglo o samom saboru govoriti kao o “ekumenskom” ili “općem”. No, unatoč tome, na Zapadu postupno dolazi do priznanja tog koncila kao općevažećeg i vrijednog za cijelu Crkvu, i na Istoku i na Zapadu. Tako taj koncil i do dandanas ostaje jednim od važnijih događaja u ranoj Crkvi, koji su pomogli jasnije definirati nauk same Crkve.
