Na današnji dan, prije 120 godina, papa Lav XIII. izdao je encikliku koja počinje riječima Rerum novarum u kojoj progovara „na nov način“ zbog novih potreba koje su nastale u svijetu. Papa želi dati odgovor na prilike radnika u društvu suvremenim govorom Crkve.
Nameće se pitanje zašto se upravo tada pojavilo radničko pitanje i koje su to bile nove stvari i nove potrebe? Gledajući unatrag u srednji vijek, u kojemu je cijela Europa bila kršćanska, societas christiana, nije bilo potrebno izdvajati pitanje o radnicima i poslodavcima, o pojedincu i državi, jer su država i Crkva bile jedna te ista stvarnost. Nakon toga dolazi do revolucija industrije i znanosti. Početkom sekularizacije uzima se godina 1789. i time počinje odvajanje Crkve od države. U novim prilikama dolazi do promjene i isključivanja Crkve iz politike. Vlast, korist i uspjeh postaju etički kriteriji i ciljevi. Isključivanje nije zahvatilo samo hijerarhiju Crkvu, nego je vrijedilo za sve kršćane.
Na početku enciklike papa Lav XIII. objašnjava razlog pisanja ove enciklike: Doista, nečuveni napredak industrije i znanosti, promjena odnosa između poslodavaca i radnika, bogatstvo nagomilano u rukama nekolicine i siromaštvo velikog mnoštva, porast samosvijesti u radnika i potrebe međusobne povezanosti, osim toga pad ćudoređa, prouzročili su provalu sukoba. To je pitanje toliko ozbiljno da drži u neizvjesnosti duhove i njime se bave umovi znanstvenika, stručni sastanci, narodne skupštine, odluke zakonodavaca, vijeća vladara, tako da danas nema pitanja kojim bi se ljudi više bavili… Mi smo se u nekoliko navrata dotakli tog predmeta, ali svijest apostolske službe potiče nas da ga u ovoj enciklici temeljno raspravimo, da istaknemo načela po kojima se, prema istini i pravdi, to pitanje mora riješiti. (Rerum novarum br.1)
S jedne je strane, u drugoj polovici 19. stoljeća, zavladao individualistički i kapitalistički liberalizam, koji je bezobzirno i nemoralno provodio načelo prava jačega u cijelom gospodarstvu. S druge je strane socijalizam koji, želeći provesti opće dobro, nudi izlaz u kontroliranju svih dobara sa strane države kako bi svi zajedno bili ravnopravni i posjedovali istu količinu dobara. Međutim, i u ovom slučaju ponovno mala skupina ljudi upravlja i dijeli kako želi. U stanju nezadovoljstva pojavljuju se ideologije kao rješenja. Sama potreba za lijek pokazuje da se kršćani znaju uljuljati i svojim životima više ne svjedočiti evanđeosku poruku i život koji je usmjeren prema nebu. Kršćani su pozvani uvijek, jučer, danas i sutra živjeti konkretno u kulturi i vremenu u kojem se nalaze. Živjeti svijest radikalne ovisnosti o Bogu Stvoritelju, i vjerom svjedočiti i djelovati kao djeca jednoga Boga koji želi svojim stvorenjima puninu života ovdje i u vječnosti.
Papa, u prvom dijelu enciklike, otkriva zablude socijalizma. Svaki čovjek ima svoju zasebnu zadaću na svijetu sa svojim darovima, zdravljem i moći. Zato je u naravi da roditelji brinu za svoju djecu i da imaju pravo raspoređivati svojim imanjem kako bi im mogli pomoći da i oni uspiju sami stati na noge. Ideal socijalizma, koji nudi jednakost položaja i uživanja dobara, bio bi u jednakosti bijede, jer bi tek manjina uživala dobra društva. Nakon prvog dijela Papa piše o pravom lijeku koji se može izvršiti suradnjom države, Crkve te samih radnika i poslodavaca, te opširnije iznosi pojedinačne uloge. Kao djeca jednoga Stvoritelja pozvani smo na solidarnost - bratsku ljubav, na pravednost u međusobnoj ovisnosti, na povezanost i poštivanje. Nemoguće je iz ljudskog društva ukloniti društvenu nejednakost, ali kao što se u jednome tijelu pojedini udovi slažu, tako se i bogataši i siromasi moraju međusobno poštivati u življenju svojih dužnosti i prava za izgradnju boljega društva. Na kraju enciklike Papa piše o ljubavi kao kraljici društvenih kreposti. Jedino u ljubavi moguće je rasti i širiti mir i slogu. Željeni spas osobito valja očekivati od velikog izlijeva ljubavi, koja u sebi sadrži sav zakon Evanđelja i koja je vazda spremna sebe žrtvovati na korist drugih, i ona je najsigurniji protulijek čovjeka protiv bahatosti svijeta i neumjerena sebeljublja. Značajke i crte te božanske kreposti izrazio je Pavao apostol ovim riječima: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne traži svoje, sve podnosi“ (1Kor 13, 4-7).(Rerum novarum br.45)
Enciklikom Rerum novarum Papa je htio otvoriti vrata novome govoru koji aktualizira navještaj Evanđelja i stavlja u nove društvene prilike. Sposobnost otvaranja vrata i širenja pogleda za nove stvari potrebna je u Crkvi da bi njezini članovi dali svjedočenje uvijek istog nauka, koji nam je u svojoj ljubavi donio Isus Krist. 1891. godine bio je to govor o radnicima i državi, a danas će to biti (od)govor na druga pitanja u društvu. Strah se unutar Crkve u 20. stoljeću umanjuje i jača novi govor koji priznaje različitost u društvu, kulturama i religijama. Sloboda nudi odgovor u kojem zajedničkim životom u poštivanju različitosti izgrađujemo bolji svijet.
