Pleterni ukras gotovo jedini je ukras starohrvatskih crkava od 9. do 11. stoljeća. To je najčešće pletenica od tri trake – troplet, ali pojavljuju se ukrasi i s dvije ili samo jednom trakom. Iz crkava prešao je na svečane povelje, grbove i sl. te ga se smatra izrazitim nacionalnim znakom i hrvatskom posebnošću. No, je li on samo hrvatski?
Mnogim ljudima, nažalost, stvarnost koja ih okružuje i koju promatraju nema nikakve zagonetke. U njima se ne javlja zanos, čežnja da tu stvarnost promotre malo drugačije. Da zagledavši se dublje u tobože očevidne i jednostavne stvari u njima pronađu živost i kompleksnost, da otkriju drugačije lice. Slično je i s ovim »našim« ukrasom – pleterom.
Pleterni ukras gotovo jedini je ukras starohrvatskih crkava od 9. do 11. stoljeća. To je najčešće pletenica od tri trake – troplet, ali pojavljuju se ukrasi i s dvije ili samo jednom trakom. Iz crkava prešao je na svečane povelje, grbove i sl. te ga se smatra izrazitim nacionalnim znakom i hrvatskom posebnošću. No, je li on (samo) hrvatski?
Uz to što je izrazito zastupljen na oltarima, oltarnim pregradama, ambonima, krstionicama, kamenicama za vodu… u našim crkvama, nerijetko se pojavljuje i u sjevernoj i srednjoj Italiji. Također se pojavljuje, iako nešto drugačiji, u Španjolskoj, Irskoj, Egiptu, Armeniji, Gruziji. Ne nalazi se on samo u kršćanskoj nego i u helenističkoj, rimskoj, bizantskoj i islamskoj umjetnosti, a njegovi tragovi uočavaju se još u prapovijesti. Iz čega se vidi sa se pojavljuje uvijek iznova i na različitim mjestima. Međutim, pleter isključivo buja u Hrvatskoj i Italiji gdje ga majstori – klesari neumorno i tako vješto ponavljaju. Ako u njih i ubace neki lik ili simbol oni su izrazito podređeni pleteru ili su naprosto samo njegov dio.
Kao u mnogim drugim pitanjima o podrijetlu, tako i ovdje, stručnjaci se razilaze. Jedni smatraju da iz Bizanta dolazi na obale Jadrana, drugi opet da su ga Langobardi sa sjevera donijeli u Italiju odakle se, zbog povezanosti dalmatinskih gradova s talijanskim, proširio na Hrvatsku. S druge strane, jedan njemački stručnjak pomišlja da su u Langobardi i Hrvati pleter donijeli nezavisno jedni od drugih te su, prema tome, njihove umjetnosti samonikle. No, bilo kako bilo, pleter nije samo naš, ali je zasigurno i naš. Mi smo ga prigrlili, razvili i njime značajno opečatili hrvatsku umjetnost.
U pleteru se ne može, rekao bih i da ne smije, gledati samo ukras i ništa drugo. Koliko god se činilo da je ukras samo ukras i pleter samo pleter, ipak nazire se u njemu barem trag simbolike. U prapovijesti valovitom crtom prikazivala se voda koja nije beznačajna. Ona je božanska sila. Život. Dvije isprepletene valovite crte predočuju spajanje i sjedinjenje muške i ženske vode koje također nisu samo igra ukrasa nego je to sjedinjenje životnih snaga koje opet daju život i to novi život.
Stari klesari vjerojatno nisu imali na umu ovakvu simboliku. Ipak su neumorno klesali i određivali kretnju pletenice ističući njezine trake nasuprot pozadine tvoreći opuštene, ali ipak žive crte. Vjerojatno su podsvjesno osjećali da se u pleterima radi o nečemu životno važnom i svetom. Uz to, ne očituje li pleter beskonačnost – dodir s vječnim/Vječnim. Svakako, ti stari majstori čuvali su tradiciju, iako im je bila tajnovita. Nisu sve obezvrjeđivali poput modernoga čovjeka koji to obezvrjeđivanje nastoji skriti nazivajući ga desakralizacija.
Teško je znati čega bi sve mogao biti trag ovaj naš pleter, kakovo su poštovanje prema njemu imali oni koji su ga stvarali. Neupitna ostaje samo jedna činjenica: jednostavna ljepota ovih ukrasa kojima se trebamo diviti makar ne otkrili do kraja njihovu tajnu, a kamo li razumjeli poruku koju nam daju.
