Čovjek molitve, rada, humora, reda i nadasve velike nesebičnosti i ljubavi prema svakome.
Kad se stablo pri zemlji posiječe u gustoj šumi gotovo da se i ne opaža kako ga više nema, jer se na njega gleda kao na jedno u nizu, jedno u mnoštvu. Međutim, ako se pogled upravi prema nebu ne može se ne primijetiti velika šupljina među krošnjama koja je nastala gubitkom baš toga stabla. Na sličan način je nastala velika praznina koja stvara šutnju nakon odlaska fra Joze Vasilja iz naše blizine u okrilje i blizinu Onoga kome je posvetio čitav svoj ljudski, kršćanski, redovnički i svećenički život.
Fra Jozu prije samostanskog života nisam poznavao, niti sam o njemu nešto čuo. Prvi put sam ga vidio godinu dana prije mog polaska u postulaturu. Bilo je to na jednoj humanitarnoj nogometnoj utakmici na kojoj sam dijelio karte. Iza ugla odjednom sam ugledao fra Jozu kako ide prema ulazu na stadion, a slijedili su ga i ostali fratri. Ubrzo nam se približio i pozdravio nas, ali to nije bio običan susret. Pri prvom susretu sam već primijetio da je taj fratar poseban, a nisam ni slutio da će mi kasnije biti odgojitelj u novicijatu. Taj čovjek je zračio, zračio je nečim što je meni do tada bilo neobjašnjivo. Možda su to primijetili i drugi, ali o tome nismo međusobno razgovarali. Kasnije sam susreo malo ljudi koji su zračili takvom Božjom blizinom.
Kad sam došao u franjevački samostan na Humcu, fra Jozo mi je bio pomoćni 'meštar' (odgojitelj) na početku mog redovničkog hoda u samostanski život. U postulaturi nam je držao sate iz duhovnosti i franjevaštva. Ti sati su bili posebni baš kao i svaki susret s njim. Nakon što sam postao novak, fra Jozo mi je postao prvi 'meštar'. Tada sam još više i izbližega mogao uvidjeti kakav je to čovjek. Bio je k'o stvoren za odgojitelja. Čovjek molitve, rada, humora, reda i nadasve velike nesebičnosti i ljubavi prema svakome. Sam po prirodi, ali i po ogromnom životnom iskustvu bio je pronicljiv i na neki način „sveto lukav“ baš u duhu Isusovih riječi: Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi (Mt 10, 16). Znao je prepoznati situaciju, jer čovjek ljubavi naći će uvijek načina kako će učiniti najbolje. Uspijevao je pristupiti svakom čovjeku s tolikom ljubavlju, poštovanjem i obazrivošću da bi se svatko u njegovom društvu osjećao zamijećenim. On je uspio u život provesti onu uzvišenu zapovijed sv. Franje koju je svetac ostavio u polog braći: Ako majka hrani i ljubi svoga bolesnoga sina, koliko brižljivije treba netko ljubiti i njegovati svojega brata duhovnoga? (PPr 6,10)
Kasnije sam tek razumio mnoge stvari koje sam kod njega primjećivao. Osim što je bio 'meštar' imao je mnoge druge obaveze. Predavao je na hrvatskom sveučilištu u Mostaru, te zbog toga je često izbivao iz novicijata. Kako je samo nedostajao kad ga nekad ne bi bilo po pola dana u kući! Nedostajao je susret s njim i njegovim riječima na novicijatskom hodniku: Sunce žarko, kako si? Bio je poglavar u čijoj bi se blizini čovjek osjećao tako velik i poseban, što se može samo doživjeti, a nikako opisati. Bijaše čovjek pouzdanja, jer velika je stvar imati nekoga kroz život na koga ćeš se osloniti kad se umoriš jer pravom prijatelju nema cijene, niti se može izmjeriti njegova vrijednost (Sir 6, 15). Posjedovao je fra Jozo jednostavno nešto nadljudsko koje je zasigurno zadobio družeći se s Bogom. Ulivena mu je ona nježnost i ljepota koja nastaje stajanjem u Božjoj blizini, koja dolazi od Krista koji je čovjek ljepote i koji je najljepši od ljudskih sinova (Ps 45, 3), te je i nazvan u Ivanovom evanđelju Pastirom lijepim (grč. kalós). Dobio je fra Jozo ljepotu koja je kontakt s Apsolutnim, te time i manifestacija beskonačnog u konačnom, kako bi se izrazio Lavelle. Ljepota duhovnih osoba je neodoljivo privlačna, jer čovjek čije su srce i duša ispunjeni Bogom jednostavno je lijep, a takva se ljepota ne može sakriti. On je kao alter Christus po svom krsnom preporođenju zaodjenut u Krista (usp. Gal 3,27) na svome licu zasjao Božjom ljepotom, a vjerujem upravo preko takve ljepote spasit će se svijet. Govoreći o takvim ljudima, sv. Maksim Ispovjedalac kaže: Tko postigne božansku ljubav, taj se ne umara, niti ne iznemaže idući za Gospodinom Bogom, već, kao i Jeremija, junački podnosi trud, prezir i nepravde, nikome ne misleći zlo.
Pohod sestre smrti blagopokojnome fra Jozi bijaše sve, samo ne uobičajen. Spremao se on za sv. misu kad ga je pritisnula slabost. Zvao je u pomoć. Mi novaci smo se brzo okupili. Kad sam ga ugledao ležao je na podu svoje radne sobe zatvorenih očiju s jastukom ispod glave, te je teško disao. Na prvi pogled bio sam u nadi kako mu je malo pozlilo i da će zasigurno brzo ustati. Međutim, to se nije dogodilo. Sve je teže i teže disao dok se udisaji najednom nisu neprimjetno i lagano zaustavili. Za to vrijeme mi novaci molili smo se Bogu za svoga ljubljenog 'meštra'. Bili smo okupljeni oko njega u polukrugu i s krunicom među prstima. Bio je to izrazito težak trenutak za sve nas...
Kasnije kad bih se prisjećao tih trenutaka povezivao bih njegov prelazak u Očev dom s Franjinim transitusom. Fra Jozo je, kao i sv. Franjo, bio vječni zaljubljenik u Boga, te se zasigurno radovao tome susretu oči u oči. Slično Asiškom siromahu i fra Jozo je umro na hladnom podu. Kao ni otac Franjo, Jozo u času svoga preminuća nije imao na sebi mnogo odjeće. Bijaše on okružen braćom s molitvom na usnama kao i Franjo. Nije umro sam, kao ni serafski otac Franjo, nego je bio okružen čovjekom, bližnjim u kojem je čitava života gledao lice Očeva Jedinorođenca. Još je jedna lađa stigla u priželjkivanu luku i time je završilo još jedno životno izlaganje evanđelja, i života Isusa Krista čiji se život može jedino životom izlagati. Završilo je poslanje čovjeka koji je bio odgovor odozgor na pitanje odozdol kako to izriče Hans Urs von Balthasar. Nakon kratkog vremena mi novaci smo ga uz pomoć ostalih fratara obukli u franjevački habit i položili u lijes, te potom prenijeli u kapelicu koja je bila nedaleko od njegove sobe.
Sigurno da fra Jozo nije bio rođen sa svim svojim dobrim osobinama, jer svecem se ne rađa, nego se, reče netko, svecem postaje svaki dan. I sam je zasigurno morao proći kroz muku i kušnju, često i veoma tešku i bolnu. Bio je nalik onom ne malenom broju hrabrih muževa, miljenika Gospodinovih, koji su kušani mnogim nevoljama, ali su ostali prijatelji Božji i vjerni prođoše kroz mnoge nevolje na koje su nailazili (usp. Jtd 8, 21b-23). Ta su ga ljudska stanja zasigurno još više privukla i priljubila onom Prvom koji je sve to već prošao, ali i svakodnevno prolazi u svakom čovjeku. Onaj Posljednji jedini može dati smisao patnji i od nje učiniti uski put prema sebi samom. Na svome životnom putu bio je fra Jozo, siguran sam, hrabar i iskren, a to dvoje pretpostavljaju ranjenost i bol ljubavi koja može, ako se ispravno prihvati, samo produbiti ljubav. Fra Jozo nije težio za zlatnom sredinom, ni za osobnim interesima u davanju sebe za druge i u davanju sebe za Božju stvar. Naprotiv, bio je bez mjere u ljubavi, jer prava ljubav nema mjere. Istinska ljubav sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi (1Kor 13,7).
U malo vremena, a i kasnije su mi drugi potvrdili, uvidio sam da Jozo uistinu nije poznavao mjere, niti je dao da mu mjera budu drugi. Time je bio još jedan u nizu onih koji su samo Gospodinu dopuštali da im odredi mjeru, štoviše da im on sam bude mjera i da ih povede onamo kamo sami nikad ne bi sanjali krenuti. Imao je tako veliku širinu vjere i ljubavi koja ga je vodila i nosila kao nešto jače od njega, a to jače bila je sila Duha Svetoga. Iz njegova bića je sad znam progovarala ljubav, i srcem zahvaćenim vatrom ljubavi prošao je kroz svoj život. Za mene je on bio fanatik ljubavi i jako sličan svom ocu sv. Franji kojeg je životom svjedočio i o kojem je tako uzvišeno govorio na predavanjima. Fra Bernardin Škunca je na dan nakon sv. mise i sprovoda s tužnim uzdahom izustio u našoj fratarskoj blagovaonici: Umro je sv. Franjo naših dana! Uistinu, za mene je fra Jozo Vasilj bio svet čovjek i to su mi potvrdila njegova djela koja sam gledao svojim očima.
Fra Jozo, miljeniče Božji, moli se za nas i zagovaraj kod Boga ovu franjevačku zajednicu, ovaj naš narod i cijeli svijet!
