Dobio sam ime po mom rođaku, hrvatskom vitezu Anti Pranjiću iz Brišnika kraj Tomislavgrada, koji je u dvadesetoj godini života ubijen tog kobnog 10. travnja 1992. u borbi za Kupres.
U travnju svake godine sjećamo se nama bliske prošlosti, Domovinskog rata. Posebni datumi vežu sve Hrvate iz Bosne i Hercegovine za ovaj mjesec, najvažniji je 8. travnja, dan osnutka Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Za mene i moju obitelj posebno je u sjećanju 10. travanj, dan kada smo pri obrani Kupresa izgubili dragog člana obitelji. Sve je tako brzo prošlo, ovo je već 33. obljetnica. Mnogi su mi u životu govorili kako domovinski rat nije tema za mene, da nisam bio dio toga i da nemam što o tome niti razmišljati, niti govoriti. Razumijem ljude koji ovako nešto govore nama mladima. Zasigurno žele spriječiti širenje mržnje među narodima otvaranje nekih poglavljā koji su davno zatvoreni, ali lošim poklopcem i brtvom koja svako malo propušta sadržaj, Nakana pisanja ovoga teksta nije mržnja prema neprijatelju, nego sjećanje na žrtvu naših ljudi koji su položili život za svoje obitelji, svoju zemlju i vjeru. Nasuprot mržnji i novim napetostima među Hrvatima, Bošnjacima i Srbima promičem da svi zajedno ostvarujemo mir i ljubav u našim zemljama, napominjući i ovim tekstom kolike su rane i posljedice ostale nakon rata.
Prvo želim objasniti kako sam, htio to ili ne, povezan s ratom. Otac mi je hrvatski branitelj. Dobio sam ime po mom rođaku, hrvatskom vitezu Anti Pranjiću iz Brišnika kraj Tomislavgrada, koji je u dvadesetoj godini života ubijen tog kobnog 10. travnja 1992. u borbi za Kupres. Nadalje u obitelji smo imali jedan slučaj poslijeratnog samoubojstva. Iz moga sela su još neki poginuli boreći se na raznim dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Suživio sam i s onima koji su izgubili svoje psihičko zdravlje zbog ratnih posljedica, kao i s onima koji su izgubili fizičko zdravlje, te s onima koji su sudjelovali u ratu, ali su ostali potpuno zdravi, no sigurno s ogromnim traumama. Imao sam čast poznavati pokojnog doktora Ivana Bagarića koji je za vrijeme domovinskog rata bio na poziciji generala vojnog saniteta HVO-a u Mostaru, podrijetlom također iz moga sela. Organizirao je mnoge vojne bolnice u Bosni i Hercegovini, te sudjelovao u organizaciji Bijelog puta za Lašvansku dolinu. Jednostavno sve odiše posljedicama rata, sve odiše žrtvom i teškoćom s kojom smo se, makar i prisilno, morali suživjeti. U razgovorima s hrvatskim braniteljima o prijeratnim i ratnim događanjima čuo sam da je još od smrti Josipa Broza Tita 1980. godine nastala velika nestabilnost, te se po vojarnama JNA (Jugoslavenska Narodna Armija) pomalo pričalo o ratu. Takve priče su svoj vrhunac dosegle krajem osamdesetih, kada je ozbiljan strah od rata kolao venama ljudi.
Ispričat ću vam o hrvatskom branitelju Anti Pranjiću kojega sam gore spomenuo. Za vrijeme kada su na Kupres pristizale vojne snage JNA pod kontrolom srpskih generala, te se spremale na vojnu akciju zauzimanja, Ante je služio vojni rok JNA u Novom Sadu. Kako se i tamo počelo govoriti o tim događanjima, hitno se uputio dobrovoljno dati krv, jer bi nakon toga imao tri slobodna dana. To je i učinio, te pobjegao u svoj rodni Brišnik kako bi se pridružio obrani rodnog kraja. Majka mu je govorila da ne ide jer bi mogao stradati. Ante se nije dao pokolebati, te je rekao: „Idu moji prijatelji, a ja da ostanem? Nikako! Moram i ja ići.“ Priključio se tadašnjoj teritorijalnoj obrani Tomislavgrada koja je još funkcionirala po starom konceptu JNA. Mjesne zajednice su primale prijave dobrovoljaca, koji su napokon bili u svojim jedinicama upućeni pod komandu generala Željka Glasnovića. HVO je u Tomislavgradu ustrojen tek u listopadu, no organizacija je pod okriljem štaba iz Mostara počela puno prije. Počelo se s kakvom-takvom obukom i spremanjem lokalnih momaka, kojih se ukupno odazvalo oko 10% od ukupnog broja stanovništva Tomislavgrada. Angažirani su bili i mnogi koji su imali vize za Njemačku i Austriju, te su tamo radeći slali novac kako bi se vojsku moglo prehraniti i bar donekle ispočetka naoružati. Ante se po povratku priključio dodatnoj obuci na brdu iznad Brišnika te je dodijeljen u jednu zasebnu jedinicu. U osobnom razgovoru s njegovom majkom ispričala mi je kako su jedan dan čuli da je na ratištu poginuo jedan momak iz Mrkodola, te se silno pobojala za svoga Antu i opet ga pokušala spriječiti da ode u svoju jedinicu i bude raspoloživ za slučaj sukoba. To je bilo 3. travnja 1992. godine. Ante joj oštro odgovara: „Ajde majko šta se bojiš, kako bi reagirala da sam ja pogino?“ To su bili dani jačeg sukoba na Kupresu, te je Antina jedinica 10. travnja pozvana da sudjeluje. Postoje razne verzije tog zadnjeg trenutka Antina života, no predstavit ću ono što mi je ispričala njegova majka. Došli su autobusima na Kupres, padao je gusti snijeg, a na podu ga je već bilo oko pola metra, možda i više. Hladnoća je prožimala cijelo tijelo, ulazila u kosti. Izišli su iz busova i krenuli uz put negdje na Kupresu pokušavajući uspostaviti obrambenu liniju. Išavši tako uz put prema liniji susreo ga je jedan čovjek iz Brišnika. Ante mu je tada rekao: „Reci mojima da sam dobro i da se ne brinu.“ Ovo su bile njegove zadnje riječi. Iz neposredne blizine ih je iznenadila paljba mitraljeza s tenkova, koji nisu bili vidljivi zbog obilnog snijega. Pali su! Nestalo je svakoga glasa, paljba je prestala, a ostala je samo sablasna tišina.
Ante jednostavno nije dolazio kući. Vodili su ga pod rubrikom „nestao“. Njegova obitelj se nadala da će se pojaviti, no majka je već osjetila da nije živ, od početka je to tvrdila. Tek nakon nekoliko godina pozvani su na prepoznavanje ostataka poginulih vojnika s Kupresa u Split, ne bi li ga možda pronašli. Kada su obilazili ostatke, majka je prepoznala rukav crne košulje s lijepim obrubom koju je kupio u Njemačkoj i ručno pletene male pape, koje mu je ona isplela i poklonila da ih sa sobom ponese. Prijavila je da je pronašla svoga sina. Ovo je još produbilo ranu koju je nosila od toga 10. travnja. Saznanje o njegovim ostatcima pogodilo je sve, otac se potpuno smutio, dva brata danima nisu mogli niti govoriti, a majka je nekako bila već spremna jer je od početka osjećala da više nije živ. Trudim se posjetiti tetku Macu, majku našeg pokojnog Ante, kad god to uspijem. Rane su i dalje svježe i bole. Bole onako kao da netko po njima svaki dan čačka. Od nje sam mnogo naučio o životu, o njoj sam često razmišljao. Osim što je izgubila Antu, izgubila je radi bolesti i druga dva sina i muža. Sama živi već skoro deset godina. Dosta puta mi je rekla da ne mrzi one koju su ubili njezina Antu, samo bi silno voljela da je živ, pa makar da živi na drugom kraju svijeta. Zamišlja često kako bi izgledali njeni unuci kojima se tako radosno nadala. Njena najsnažnija rečenica uvijek bude: „Što bih ja da mi nije Boga?“ Bog joj se posebno približio po njenom trpljenju i jako teškom križu koji već dugo nosi. Kada se god sjetim njene muke, ohrabrim se kada mi se čini da ne mogu dalje. Ovakvi me primjeri često nose dalje i daju mi snage u mojoj težini. Ne samo ona, mnogo ih je koji su svoje križeve ponijeli i u mom životu upisali dubok trag. Zaista su me osvojili svojim načinom života. Kao da sam Krist patnik u njima živi.
Ovo je samo jedan primjer iz moje obitelji, koji snažno progovara o ratu i njegovim posljedicama, ali sasvim dovoljan kako bismo naučili što je rat u sebi. Ne treba se dati zavesti kojekakvim teorijama ratne propagande. Zaista želim da se to više nikada i nigdje na svijetu ne dogodi, jer samo živ čovjek može stvarati i ljubiti, bolje rečeno upoznati ljepotu života u njegovoj punini. Problem je sigurno u tome što tu ljepotu ne prepoznajemo i ne uviđamo ju dok se ne dogode velike tragedije koje režu srca i ostavljaju dugometražne unutrašnje posjekotine. Kako vidimo, ništa nismo naučili iz povijesti; i danas se ratuje. Molimo Boga da vladajući u svijetu prepoznaju vrijednost ljudskog života i vrijednosti našega planeta i vremena koje nam je dano, a je također potrebno da svaki pojedinac odluči izgrađivati, a ne uništavati, voljeti, a ne mrziti. Ljubav je zaista predivna, no nije dovoljno ljubljena. Zavoljeti ljubav je zahtjevan posao, zaista vrijedan i spasonosan posao. To je zapravo bit moje profesije, bit redovništva: voljeti ljubav, zatim u toj ljubavi gledati sebe, druge i svijet. Ta ljubav je sam Bog. Kada naučimo voljeti Boga i njegove zakone, koji nisu samo biblijski zakoni, nego također općeniti zakoni svega stvorenoga, zakoni ljudskog tijela, zakoni ljudskih odnosa i zakoni prirode, sve će oko nas reagirati pozitivno. Moramo shvatiti da smo već na ovom svijetu stvoreni za sreću. Ne govorim pak o ovoj današnjoj sreći koju nam serviraju filmovi, serije ili društvene mreže. Govorim o sreći koja dolazi kao posljedica kada se dajemo drugima, kada se za njih poput Krista žrtvujemo, poštujemo, pazimo na njihov napredak i uspjeh kao i na vlastiti. Ponekad je put takvoj sreći bolan, no zasigurno je to put u puninu sreće koju ćemo doseći u Kraljevstvu nebeskom.
