Zasigurno naše razumijevanje određenih filozofskih djela povezano je s činjenicom da je filozofska misao neodvojiva od osobnog života. Drugim riječima rečeno misao u sebi nosi tragove života.
Peter Sloterdijk lucidno domišlja da u filozofiji ne može biti uvoda, nego se od prvog trenutka moraju predstavljati filozofijske discipline same, isprva kao modus mišljenja, a nakon toga kao modus življenja. Njemački filozof Peter Sloterdijk angažirani je intelektualac. Spada među najvažnije suvremene filozofe, koji je svojim knjigama i tekstovima izvan akademskih krugova privukao osobitu pažnju. Njegova knjiga Kritika ciničnog uma postala je jedna od najprodavanijih knjiga 20. stoljeća. Razobličujući cinizam, koji definira kao lažnu savjest pomaže razumjeti ili omogućuje nam interpretirati zašto je naše doba u velikom opsegu cinično. U ovom kratkom osvrtu potrebno je objelodaniti Sloterdijkov genij i njegovu knjigu Filozofski temperamenti – od Platona do Foucaulta u kojoj nam predstavlja devetnaest portreta filozofa koji su snažno obilježili vrijeme u kojem su živjeli.
Po Sloterdijku platonizam je žudnju za istinom pretvorio u pobožni racionalizam, jer je Platonov nauk htio posjedovati uputu za blaženi život u teoriji. Za Sloterdijka u istinskom smislu mišljenja ta tradicija pod jedan krov je htjela smjestiti istraživanje i poučnost. Za njega je čitanje Platona poziv da se s pomoću njegovih djela uputimo na aktualiziranje svoje inteligencije. Prelazeći na Aristotela on potiče kako je moguće uvidjeti da život može biti vođen racionalno. Kako djelatni intelekt razumijeva i tumači stvarnost. Po Sloterdijku se od Aristotela može naučiti kako dobro povezati logičko i empirijsko istraživanje, a ne to kako zamrijeti usred zbrkani strasti i ponovno se roditi u prosvijećenom samosvladavanju. Aristotel kao čovjek sredine u tradiciji mišljenja, istraživač prirode i etičar divio se čudu bitka u postojanom i normalnom. Zanimljiva je njegova interpretacija Augustina po kojem je on povezan s antičkim predodžbama o svijetu ljudskosti, anticipirajući mnoge tendencije novovjekog individualizma ili aspekte moderne portretne kulture. Ono po čemu je Augustin po Sloterdijku postao presudan u povijesti ideja mentaliteta jest najpotresnija misao Staroga svijeta, Platonovo tumačenje ljubavi kao nostalgije za predegzistencijalno naslućeno Dobro, koje biva podvrgnuto sasvim novoj interpretaciji, čak obratu, s velikim posljedicama.
Po Sloterdijku malo je povijesni razdoblja koja su bila tako presudno utjecajna na kasnija vremena. Zasigurno jedno od njih je po njemu Descartesovo 17. stoljeće, u kojemu optički privid historije čini da se ono što je tek bilo zahtjevno naslućivanje unutarnje povezanosti moći i metode pokazuje kao početak razdoblja tehnologijskoga. Za njega je velika Descartesova ideja bila da mišljenje smjesti u prostor gdje nema sukoba. Descartes je svojim pojmom metode javno objavio odricanje od dogmatskog balasta aristotelovskih univerziteta. Descartesovo djelo ostaje aktualno kao svjedočanstvo za onu isprepletenost znanosti i uvjerenja koje i danas daje filozofijskom mišljenju nepouzdano dostojanstvo. Vrlo zanimljivo čitanje je Pascala. Za njega je taj autor predviđen za noćno čitanje, te suučesnik naših intimnih naknadnih primisli. Po njemu Pascal utjelovljuje onaj tip inteligencije, koja je dovoljno pristupačna da bude ponižena. Gotovo arhaičnom žestinom Pascal utjelovljuje temeljni konflikt novovjekovnog svijeta, proturječje između operativnoga i meditativnoga duha. On je poput čuvara u ulaz modernog svijeta. Za Sloterdijka ime Friedricha Nietzschea je poput kakvog fantoma, koji srdi demokrate, a profesorima obilježava ludilo, kod umjetnika i revizionista još uvijek ubrzava kucanje srca. Razlozi za tu nejednakost u recepciji smješteni su u samom Nietzscheovu djelu, zato što jednima oduzima više nego što su spremni dati, a drugima daje više nego što su spremni prihvatiti. Više je psihogog nego psiholog. Sloterdijk ga smatra psihogogom moderne, koji se nalazi u iskušenju da iz materijala talenta i karaktera stvori lijepe zgrade života. On u svom parodijskom umijeću je primjer da je prevrednovanje svih vrijednosti i vjernost Zemlji zapravo jedna te ista zadaća.
Osvrćući se na Ludwiga Wittgensteina govori o njemu kao čovjeku koji samome sebi pokušava razjasniti vlastito mjesto u svijetu i na granicama toga svijeta, čineći od toga pasiju. Wittgenstein je mislilac koji za sobom ostavlja djelo sastavljeno od pojedinačnih rečenica. Tako su njegove bilješke spomenik previše budnog oklijevanja pred time da se stvori svijet u povezanome tekstu. Sloterdijk genijalno uviđa kada pravi recepciju Wittgensteina napominjući da je bečki osobenjak svojim upadom u svijet britanskih učenjaka cijepio anglo – američki svijet ludilom ontologijske diferencije. Nema sumnje za Sloterdijka Wittgenstein se mora smatrati dostojnim hvale i divljenja dostojan napor da je podnosio samoga sebe i svoj vlastiti čudesni život. Svima onima koji se nakon njega bude u mišljenju svjedoči o tome da etička pitanja postaju teška. Ukoliko se ikada bude mogla pisati kritika martirologijskoga uma ili uma svjedočenja – dakle, važeća etika – u njoj bi jedno od presudnih poglavlja moralo biti posvećeno čovjeku Wittgensteinu. Pripadao je onima koje su žive mučili, onima koji bolje od drugih znaju kako u takvom položaju ostati pristojan, zaključuje Sloterdijk. Često se kaže da svatko od nas ima svoju filozofiju života! A filozofija je ništa više već opažanje drugoga, svega onoga što je drugačije od mene, da bude meni blizu, a time i jasno. Jer istinu ne posjedujemo u jednini, ona je uvijek množina koja nas poziva da prema njoj napravimo iskorak. Istina je utkana u drugima, fragmenti bića pozivaju na praxis, na Isusov program oslobođenja i humanizacije.
(Osvrt na knjigu Peter Sloterdijka - Filozofski temperamenti – od Platona do Foucaulta)
