Sreća je nevidljiva, ona je zapravo pitanje nutrine. Otkriti sreću ne znači biti sretan, već prije svega biti mudar. A kršćanstvo je mudrost spram života.
Već nekoliko zadnjih stoljeća, sekularizam definira i konstruira svijet. Živimo u postmodernom društvu koje ima dijagnozu «sataraša», svatko može biti premijer, biskup, avijatičar, nogometaš, astronom, jer za postmodernu nije dostatan postulat «mislim, dakle jesam», već samo «jesam». Postmoderna na postulatu «jesam» lišena mišljenja iznova priziva na pozornicu svijeta poput kakvog «deus ex machina» novu «bibliju» pojmova: homofob, diskriminacija, nova pravednost (gdje je nestala stara), unisex i tako u nedogled stvaramo riječi koje trebaju opravdati neko značenje. Wittgenstein bi zasigurno stao u obranu riječi nad kojima se vrši diskriminacija, jer nisu pitane žele li zastupati određeno značenje, odnosno žele li biti raspoznajni znak za neko značenje.
Važno je da «jesam», zapravo važno je da «je – (sam)», jer se u tome «je» odvija cijeli univerzum postmodernog čovjeka, a to «je» krije potrošački mentalitet zaduženih ljudi, koji kupuju stvari koje im nisu potrebne i za koje nemaju novac, ali to «je» pokreće globalno društvo i globalni svijet, zapravo globalno selo, pa onda i globalne seljake.
Sekularizam i postmoderno društvo najbolje oslikava dio Azrine pjesme: Amerika nije rad i znoj, postoje Holivud i Frenki boy, Diznilend bejzbol i rock and roll, vrijeme očaja i vrijeme nade, jedni ruše, a drugi grade, prolaze ratovi padaju vlade, Pitove ruke nisu više mlade, od Aljaske do Meksika to je ona druga slika Pit…i to je Amerika. «Govoreći pomoću mikrofona i digitalno simuliranim glasom, sekularizam uznemirujuće i pojačavajući besramno navješćuje vlastiti nedostatak smisla i značenja. U vlastitim prostorima i zabavnim parkovima promovira bezdušni materijalizam koji je agresivan, nonšalantan i nihilistički.» (J. Milbank)
Na koji je način danas moguće ispričati i čuti kršćansku pripovijest? Je li ta pripovijest jedna među mnogim pričama? Da li ta kršćanska pripovijest ima svoj specifični oblik, glas i podtekst koji neće nužno biti apologetski? Kakav je odnos kršćanske pripovijesti sa kulturom, politikom, ekonomijom, umjetnošću, prijateljstvom i seksualnošću? Da li se ta pripovijest mora natjecati sa pripovijestima moderne i kakvu zajednicu, vrijednosti i ciljeve nudi kršćanska pripovijest?
Naglo postajemo svjesni posvemašnje besmislenosti naših društvenih veza, raskida se naša vezanost za samu zbilju – drugi ljudi odjednom bivaju o-ne-zbiljeni, dok samu zbilju doživljavamo kao zbrkani vrtlog oblika i zvukova pri čemu više nismo kadri ni izraziti vlastitu želju. Što ako danas postmoderni čovjek ne kleči i ne moli se za to da iznova stekne vjerovanje, nego – naprotiv – zato da se otarasi svojega vjerovanja, njegove prevelike blizine, da zadobije bar minimalni odmak prema njemu kako bi imao prostora da diše? Iako se u ovoj kulturnoj zbrci osjeća stanovita nelagoda, istina Boga nas dohvaća u našoj kulturi. Sam Bog je u potrazi za čovjekom. Stoga je Bog već pronašao čovjeka mnogo prije nego se čovjek dao u potragu za Njim.
Većina izjavljuje da su sretni, pa ipak mrzovolja i stres, depresije i tjeskobe čine rijeku koja u nama buja svakodnevno. Čak se i naša ekonomija temelji na kulturi, «na kulturi inovacija, na kulturi rizika, na kulturi očekivanja i, napokon na kulturi nade u budućnost.» Iako bismo mi kršćani po daru vjere trebali pridonositi sveopćem dobru našega društva, većina nas ostaje zaobljenja u nezrelosti vjere. Naša su društva sve bogatija a pojedinci sve siromašniji. Liječimo se sve bolje a sve više ovisimo o lijekovima i postoje oni koji su postali kronični hipohondri. Hedonistički poticaji su sveprisutni: nemir, razočaranje, društvene i osobne nesigurnosti rastu svakodnevno. Na mnoštvo načina živimo taj paradoks sreće. Kao što primjećuje Gilles Lipovetsky, da onaj tko govori o sreći ima tužne oči. Naše duhovno siromaštvo je ono što prije svega pogoršava odnos prema sebi i životu općenito, pogodujući tjeskobi, depresivnosti, nedostatku samopoštovanja. Kamo nas vodi mahnita trka za osobnom srećom? Osuđuje li nas na neprekidno podnošenje Tantalovih muka? Novi carpe diem ili eskalacija tegobe življenja?
Ovo je najveći paradoks: doživljena zadovoljstva su brojnija nego ikada, radost življenja tapka, čak uzmiče; sreća se doima uvijek jednako nedostupnom iako imamo barem naizgled više prilika za ubiranje njenih plodova. Taj paradoks sreće i njezine sjene stalno svjetlucaju u našim životima. Kao što primjećuje francuski filozof Yves Michaud: «Pojedinci se usmjeravaju prema razonodi i užitku, bježe prema besmrtnosti – sadašnjosti koja ne prolazi – uz poticaj medicine i tehnoloških snova, ili pak traže sigurnost u nekoj sekti koja će im ponuditi ono što bi se moglo definirati kao mini-utopija u koju bi se, kao utočište moglo sklanjati čovječanstvo u potrazi za smislom života.»
Naš svijet liči na Jobov krik, uostalom Beckett je kazao da naš zrak ispunjaju – naši krikovi. Želimo putovati u svemir tražeći sreću, a sreća je nevidljiva. Yukio Mishima kada je imao razgovor s jednim novinarom, na pitanje - kako u vašem stanu nema ničega japanskog, a toliko ističete japansku kulturu?, odgovori kako je ondje japansko sve što je nevidljivo. Sreća je nevidljiva, ona je zapravo pitanje nutrine. Otkriti sreću ne znači biti sretan, već prije svega biti mudar. A kršćanstvo je mudrost spram života. Ukoliko smo sretni, nismo mudri, jer tek ukoliko smo mudri, imamo svijest o sreći, koja svakog trenutka može napustiti naše ruke, a mudrost je upravo prihvatiti dane u kojima sreća ne obitava.
