Filozof vidi noću, on gleda, budan je. Nisu drugi slijepi, već su umorni od gledanja. Filozof neprestano putuje.
Torino. Grad koji leži na rijeci Po okružen Alpskim masivom, grad u kojem su održane Zimske olimpijske igre. Meka za ljubitelje automobila, eldorado za one koji vole brzinu, jer podno Alpskog masiva smješteni su giganti - Fiat, Alfa Romeo, Ferrari. Alpski masiv kao da drži grad na dlanu. Bjelinu iznad grada ljubi smog koji se kao kâd uzdiže iznad oronulih kuća, umornih arkada – osutog vremena. Torino neodoljivo podsjeća na Kabul. Samo bijeli pokrivač planine Hindukuš kao da ranije ode.
Ipak u Kabulu se ne vjeruje u čudesa kiše ni čarolije proljeća, a ponajmanje u milostive zore. Ljudi su poludjeli; okrenuli su leđa svjetlu kako bi se suočili s noći. Sveci zaštitnici svrgnuti su sa svojih prijestolja. Proroci su mrtvi, a njihove utvare razapete na čelima djece. Noći su u Kabulu duge, kako nadahnuto opisuje Yasmina Khadra u svojim „Kabulskim lastavicama“.
Jednake su noći pratile, poput sablasne sjene, Kahadrine junake u Kabulu i sumornog filozofa u Torinu. Kao da isti eho odzvanja, a sjetna jeka poput Joba, iznova proklinje noć. Ipak, u skutima tamnog plašta noći kao da je lakše poći cilju kojeg iznova gušimo, i putu kojeg često zaboravljamo. Noć je mistična. Noću je moguće dublje znati istinu o sebi, jer glas u sablasnoj tišini iznova vrati jeku na postavljeno pitanje – tko sam. Noću je Jakov iščašio kuk u borbi s Nepoznatim, Franz Rosenzweig napisao „Zvijezdu otkupljenja“, a Wittgenstein kroz Tolstoja otkrio Evanđelje. U noći je moguće sustići odbjeglu misao, jer i ona kao da ćuti umorne vjeđe umornih putnika. Uostalom filozofija uvijek kasni kako je domislio Hegel, a to je izraženo slikovitošću da Minervina sova izlijeće u sumrak.
Sova vidi u sumraku, i njen zvuk razbija stakleni zvuk otuđenja. Filozof vidi noću, on gleda, budan je. Nisu drugi slijepi, već su umorni od gledanja. Filozof neprestano putuje. On je poput svijeće na vjetru, i iznad glave kao da šumi lišće osuto stihom pjesnika iz Granade: Ako i znam pute, nikad neću stići….Jao, smrt me čeka prije nego stignem. Poput Orfeja filozof može sići u mjesto odsutnosti, dirati dah prokletstva u carstvu mrtvih, no osuđen je na poraz. Unatoč liri koja poput kose kosi žitna polja, i notama koje poput zlatnog klasja ispunjaju prazninu, osuđen je na poraz. Orfej ne može gledati ljepotu u carstvu ruševina, Euridika mora prije svega izaći na svijet, no tko će odoljeti.
Filozof je onaj koji ne odolijeva ljepoti, poput Odiseja žudi za zvukom opojnih sirena, i iznova umire privezan za jarbol na kojem iščezavaju tonovi života. Stoga filozof uvijek i iznova putuje, u njegovu životu samo se godišnja doba izmjenjuju, a uvijek isti je početak. Filozof iznova ruši kule svoje oholosti, nije poput drugih umoran od novog početka, i njegova filozofija nije toliko uzvišena, a da ne bude ponižena. Nitko ne zna gdje je završio konj kojega je Nietzsche zagrlio. Toga dana filozof nije propovijedao na trgu poput Sokrata, koji je poput noćne more u snovima proganjao filozofa, nešto slično kao Heidegger – Jaspersa. Samo je šutio. Svoju zaraslu kosu i žute brkove prislonio uz grivu i ćutio.
Roland Gérard Barthes volio je fotografije. Pisao je o njima. Rado ih je imao u rukama. Volio je maštu. Slično kao i Peter Bieri. Nietzsche je poput fotografije, u njemu je samo pohranjena stvarnost koja je maglovita, uvijena, bešćutna. U njemu je sadržan Munchov „krik“, koji paralizira daljinu čudnom odsutnošću. Stoga svatko tko ima uši, ne može podnijeti krik truleži nad životom. Nietzsche poput Rembrandtova Jeremije plače nad spaljenim gradom i vremenima koja nadolaze kao goruća vizija podivljalog meteora. Nietzsche je klaun. No tko će vjerovati šarlatanu. Pustinja raste …. prorokovao je. Jao onima koji skrivaju pustinje. On je prorok pustošenja, kako ga je nazvao neobični bavarac Heidegger. A pustošenje je stravično. Ruševina se može popraviti, razoreno -izgraditi, uništeno - obnoviti, no pustošenje ostavlja mogućnost nemogućnosti. Pustinja raste…urliče klaun.
Njegov stil boli. Jak je. Poziva. Prorokuje. Izaziva. Filozof je došao spasiti filozofiju iz smrtnog zagrljaja laži, čudno, kasnije će ta ista filozofija morati spasiti svoga filozofa. Zagrlio je konja. Čudna sudbina. Predvidio je smrt. Znao je. Rubens je volio konje, a Theodore Gericault još više, najviše – superlativ. Gericault je umro pavši s konja, a Nietzsche je poludio zagrlivši konja. Teško je u sebi biti nadolazeća slutnja krvavog doba, teško je biti memorija ljudskih mogućnosti. Nietzsche sve čini. Parafrazira. Postaje pjesnik u svome stilu pisanja. Simone Weil prezire pjesničku dušu sablasnog filozofa. Sloterdijk viče i kasno primjećuje,
Nietzsche je sve ono, samo nije ono što ti misliš. Nietzschea je nemoguće interpretirati, dešifrirati, zašto? Jednostavno. On nije kod, šifra? Nietzsche nije objekt hermeneutike. On je Pandorina kutija. Ne smije se otvoriti. Unutra je košmar. Nietzsche se mora pospremiti. Gdje? U memoriju, sjećanje, opasno pamćenje. On je onaj koji bdije nad našim mogućnostima? On je glas koji viče – pustinja raste. Poziva na čuvanje oaza. Urliče da se bude pozoran.
Nadčovjek nije zadnji stadij. Nietzsche uzima dijete. Paradoksalno, isto kao Nazarećanin. Dijete je blago, nevino. Voli život. Mali Dionizije. Čemu mrziti zemlju. Nitko tko stoji na njoj nema na to pravo, imaju tek oni koji su pod njom. Nietzsche je prokleo sebe, da osvijesti kršćane, izazvao scijentiste da vide nebo, doveo Boga u mogućnost – da otkupi čudnog filozofa. Čudan je bio filozof čudnih brkova, netko će kazati on je poput lika kojega je naslikao Caspar David Friedrich - Lutalica iznad mora magle, koji kao da želi skočiti u ponor, u prazninu. No, što je vjera? Ništa doli skok u prazno…..
