Bog koraca našim životom, ne iza nas ili ispred nas, već s nama, ukorak s nama. I Bog je putnik. Bog ne nosi ništa sa sobom, jer Bog je ljubav. Ljubav traži samo drugoga, i Bog želi sam s nama koračati.
Andre Frossard napisao je knjigu koja nosi naslov: Bog postoji, ja sam ga susreo. Moram priznati, kada sam pročitao naslov knjige duboko sam bio potresen i prvi put shvatio što znači filozofska potkova: to je egzistencijalno pitanje, to je životno pitanje. Bog postoji - u to nikada nisam sumnjao. Iako je studij trebao poput snažne oluje uzdrmati našu vjeru ili barem roditi sumnju u postojanje Boga, to se nikad nije dogodilo. Bog je ostao uvijek tu, nekako onkraj, no sumnja koja je trebala uzdrmati našu vjeru u Boga, postala je kao bumerang, jer otada samo počeli sumnjati u studij, u profesore, a najmanje i gotovo nikad u Boga. Znao sam, sumnju nikada neću naći na fakultetu, jednostavno nju studij nije zanimao. Ipak smo se ja i moja sumnja susreli. U naslovu jedne knjige - rodila se sumnja. No to nije bila sumnja u Boga, već sumnja u mene.
Kada sam pokušao kroz pamćenje navesti mjesta i vrijeme gdje sam susreo Boga u svome životu, čudno, osjećao sam se kao čovjek koji uvijek kasni. Nikada nisam susreo Boga. Nikada. Uvijek sam kasnio na susret, poput igrača koji dođe na kraj utakmice, bez ijedne minute u igri, a moja momčad uvijek pobijedi. Čudno, u životu sam imao mnogo pobjeda, a nisam ni u jednoj sudjelovao. Ipak možeš cijeli život živjeti kao pobjednik, a umrijeti kao gubitnik. Tek sad shvaćam bremenite riječi koje napisao pred kraj života Jean Guitton kao jednu vrsta dijaloga, priče ili oporuke s prijateljem, papom Pavlom VI. Naime papa ga pita: Kako si proveo svoj život, jesi li ljubio? Jean odgovara: Mnogo sam čitao. Papa ga opet pita: Jean, jesi li ljubio? Jean odgovara: Napisao sam mnogo knjiga o Bogu o ljubavi. Papa će opet: Jean, jesi li ljubio? Jean odgovara: Drugima sam pomagao i mnogo sam novca dao za siromašne. Papa će na to blagim riječima: Jean, jesi li ljubio? I kada je Jean smogao hrabrosti da odgovori izdahnuo je i umro.
Ova priča mnogo govori. Možemo umrijeti kao najveće poliglote, možemo otići kao najveće erudite, a da nikada nismo izgovorili riječi: Da, ljubio sam. Možemo umrijeti i napustiti zemlju, a da Boga nikada nismo susreli. I što samo na kraju bili, tek putnici bez cilja. Mnoštvo je putnika koji ne znaju kamo idu. Život je put. Zasigurno jedan veliki put. Nešto slično kao cesta iz filma Kišni čovjek, gdje dva brata koračaju, jedan do drugoga - prema naprijed. Taj brat je upravo Bog. Bog koraca našim životom, ne iza nas ili ispred nas, već s nama, ukorak s nama. I Bog je putnik. Bog ne nosi ništa sa sobom, jer Bog je ljubav. Ljubav traži samo drugoga, i Bog želi sam s nama koračati. Mi smo kišni ljudi. Iako pada kiša, iako dolaze oluje, mi koračamo. Jer ljubav i život nisu pitanje vanjštine već nutrine.
Augustin je otkrio nutrinu i spoznaju da je Bog bio u njegovu srcu, a on sam izvan Boga i izvan svoga srca. Jer naše srce nije stvorila medicina, već Bog. U našem srcu ne nalazimo samo mišiće i vene, već i živoga Boga. Augustin piše Ispovijesti, jer je susreo Boga. Ispovijesti su poput loše biografije koju nitko ni za živu glavu ne želi objaviti. One su državna tajna. Samo poslije smrti, Ispovijesti se samo mogu posthumno objaviti. No, Augustin zna da se treba umrijeti prije smrti. Nešto slično je mislio Wittgenstein kada je kazao: Da bi ispravno pisali i živjeli, moramo srušiti zgradu svoje oholosti. Augustin je stoga svijetli lik i svijetli primjer, ako želimo Boga susresti moramo umrijeti, a ne umiremo da bi bili mrtvi već da bi ljubili. A umrijeti znači odreći se sebe i živjeti za druge. Jer život i ljubav postoje samo kao dar od drugih i za druge. Stoga ljubimo, jer susret ćemo Boga.
Kada sam pokušao kroz pamćenje navesti mjesta i vrijeme gdje sam susreo Boga u svome životu, čudno, osjećao sam se kao čovjek koji uvijek kasni. Nikada nisam susreo Boga. Nikada. Uvijek sam kasnio na susret, poput igrača koji dođe na kraj utakmice, bez ijedne minute u igri, a moja momčad uvijek pobijedi. Čudno, u životu sam imao mnogo pobjeda, a nisam ni u jednoj sudjelovao. Ipak možeš cijeli život živjeti kao pobjednik, a umrijeti kao gubitnik. Tek sad shvaćam bremenite riječi koje napisao pred kraj života Jean Guitton kao jednu vrsta dijaloga, priče ili oporuke s prijateljem, papom Pavlom VI. Naime papa ga pita: Kako si proveo svoj život, jesi li ljubio? Jean odgovara: Mnogo sam čitao. Papa ga opet pita: Jean, jesi li ljubio? Jean odgovara: Napisao sam mnogo knjiga o Bogu o ljubavi. Papa će opet: Jean, jesi li ljubio? Jean odgovara: Drugima sam pomagao i mnogo sam novca dao za siromašne. Papa će na to blagim riječima: Jean, jesi li ljubio? I kada je Jean smogao hrabrosti da odgovori izdahnuo je i umro.
Ova priča mnogo govori. Možemo umrijeti kao najveće poliglote, možemo otići kao najveće erudite, a da nikada nismo izgovorili riječi: Da, ljubio sam. Možemo umrijeti i napustiti zemlju, a da Boga nikada nismo susreli. I što samo na kraju bili, tek putnici bez cilja. Mnoštvo je putnika koji ne znaju kamo idu. Život je put. Zasigurno jedan veliki put. Nešto slično kao cesta iz filma Kišni čovjek, gdje dva brata koračaju, jedan do drugoga - prema naprijed. Taj brat je upravo Bog. Bog koraca našim životom, ne iza nas ili ispred nas, već s nama, ukorak s nama. I Bog je putnik. Bog ne nosi ništa sa sobom, jer Bog je ljubav. Ljubav traži samo drugoga, i Bog želi sam s nama koračati. Mi smo kišni ljudi. Iako pada kiša, iako dolaze oluje, mi koračamo. Jer ljubav i život nisu pitanje vanjštine već nutrine.
Augustin je otkrio nutrinu i spoznaju da je Bog bio u njegovu srcu, a on sam izvan Boga i izvan svoga srca. Jer naše srce nije stvorila medicina, već Bog. U našem srcu ne nalazimo samo mišiće i vene, već i živoga Boga. Augustin piše Ispovijesti, jer je susreo Boga. Ispovijesti su poput loše biografije koju nitko ni za živu glavu ne želi objaviti. One su državna tajna. Samo poslije smrti, Ispovijesti se samo mogu posthumno objaviti. No, Augustin zna da se treba umrijeti prije smrti. Nešto slično je mislio Wittgenstein kada je kazao: Da bi ispravno pisali i živjeli, moramo srušiti zgradu svoje oholosti. Augustin je stoga svijetli lik i svijetli primjer, ako želimo Boga susresti moramo umrijeti, a ne umiremo da bi bili mrtvi već da bi ljubili. A umrijeti znači odreći se sebe i živjeti za druge. Jer život i ljubav postoje samo kao dar od drugih i za druge. Stoga ljubimo, jer susret ćemo Boga.
