Krist je taj koji čovjeku daje mogućnost da nadiđe samoga sebe, a u nadilaženju samoga sebe mi otkrivamo pravu religiju, onu koja je otvorena Bogu...
Uvodne misli
Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu već mjesecima plijeni pažnju zaljubljenika u nogomet širom svijeta. Uistinu je malo događaja koji mogu svojim sadržajem, i svim onim što taj sadržaj prati, u takvoj i tolikoj mjeri ujediniti toliko brojne i različite ljude. Svjetsko prvenstvo ili Mundijal jedan je od najboljih globalnih čimbenika koji uvelike otkrivaju stanje civilizacije i potrebe ljudskog roda. Događaj je to koji na jednom mjestu može okupiti sve one koji u svjetskoj politici nešto znače, i ne samo u politici, nego i u sportu, u kulturi i u brojnim drugim granama ljudskoga djelovanja.
Ukoliko pratimo, ili smo pratili neke od utakmica Mundijala, bili smo svjedoci i velikih i čestih religijskih gesti, kako kod igrača tako i kod navijača. Gotovo da nema igrača koji, kada započinje utakmicu, nema nekakav svoj privatni ritual. Mi Hrvati još s nevjericom pamtimo onaj pogled zahvaljivanja brazilskoga igrača Freda nakon što je japanski sudac na njemu dosudio nepostojeći kazneni udarac, oštetivši tako našu reprezentaciju. Navijači, također, čine brojne simboličke religiozne geste, čega smo svjedoci na svakom sportskom događaju. Sve ovo daje nam za pravo pretpostaviti kako sport u 21. stoljeću postaje svojevrsna religija, i dobiva karakteristike koje posjeduje i svaka druga religija: svoj kult, nauk i moral.
Čovjek kao biće čežnje
Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. Neposlušan svome Stvoritelju prekinuo je tu vezu sa Gospodinom koja je od početka bila njegovo životno usmjerenje. U čovjeku, dakle, kao posljedica njegova pada postoji istočni grijeh i sklonost grijehu. Taj istočni grijeh, kako kaže Joseph Ratzinger, u čovjeku ima aspekt otajstva i očitosti. Aspekt očitosti vidi se u činjenici ljudske povijesti, u kojoj ne možemo ne prepoznati otuđenje čovjeka, kao bića koje je uvijek u (su)odnosu. To otuđenje vidimo na tri razine: čovjek se otuđio sam od sebe, od drugog čovjeka i od Boga. Aspekt otajstva otkriva stvarnost da čovjek zapravo ne može potpuno niti prodrijeti u srž i posljedice istočnoga grijeha i to upravo zato jer on postoji. Istočni grijeh, u oba svoja aspekta, uvelike određuje smjer u kojem se svijet razvija.
Čovjek kao biće čežnje
Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. Neposlušan svome Stvoritelju prekinuo je tu vezu sa Gospodinom koja je od početka bila njegovo životno usmjerenje. U čovjeku, dakle, kao posljedica njegova pada postoji istočni grijeh i sklonost grijehu. Taj istočni grijeh, kako kaže Joseph Ratzinger, u čovjeku ima aspekt otajstva i očitosti. Aspekt očitosti vidi se u činjenici ljudske povijesti, u kojoj ne možemo ne prepoznati otuđenje čovjeka, kao bića koje je uvijek u (su)odnosu. To otuđenje vidimo na tri razine: čovjek se otuđio sam od sebe, od drugog čovjeka i od Boga. Aspekt otajstva otkriva stvarnost da čovjek zapravo ne može potpuno niti prodrijeti u srž i posljedice istočnoga grijeha i to upravo zato jer on postoji. Istočni grijeh, u oba svoja aspekta, uvelike određuje smjer u kojem se svijet razvija.
Čovjeku je Bog ipak otpočetka u dubinu bića utisnuo čežnju sa vječnošću. U aspektu očitosti i otuđenju koje za njega vežemo mi vidimo posljedicu istočnoga grijeha, ali vidimo i čovjekovu želju da uđe u (su)odnos sa drugim i sa Gospodinom. Aspekt otajstva nam ne dopušta u potpunosti prodrijeti u tu čežnju, jer je otajstvo, ali čežnja za Gospodinom ipak prelazi granice naravnoga jer je, kako rekosmo, i sama otajstvo. Upravo u sportu mi vidimo pokušaj ispunjenja te čovjekove težnje, pokušaja da se u (su)odnos sa drugim čovjekom i Gospodinom uđe kroz religiju sporta, kroz zajedništvo tisuća koji zajedno navijaju za bogove koji trče za loptom i koji su kadri usrećiti ili rastužiti čovjeka.
Kult sporta i kult osobe
Jedna od važnih karakteristika svake religije je kult. Kultom bi po svojoj definiciji bio ono čime se iskazuje poštovanje onome što je sveto te ono što posreduje svetost ljudima, mjestima i predmetima (T. Ivančić). Kult, dakle, ima obredni karakter. Jedna od dvije etimologije riječi religija objašnjava se pojmom religare, što bi značilo okupljati ili povezivati. Religija, u tom smislu, povezuje ono što je bilo odvojeno od nje same, odnosno, u našem slučaju sa sportom, ponovno povezuje pojedinca sa zajednicom.
Svaki sportski događaj na neki svoj način ima vlastiti kult. Igra se igra po točno određenim pravilima, u točno određenom vremenu, sa točno određenim ciljem. Proslavu pogotka prati vlastiti način slavlja. Navijanje navijača odvija se po gotovo identičnim shemama, a sve to popraćeno je pogledima u nebo, sklopljenim rukama, trenutcima ekstaze i pjesmama koje su skladane baš za tu prigodu. Bez puno rezerve zaključujemo točnost tvrdnje da sport posjeduje svoj vlastiti kult.
No, danas se kao nova paradigma pojavljuje pojedinac – sportaš, koji i sam postaje nekakvo božanstvo koje zaslužuje obredno čašćenje. Takvih pojedinaca na ovom prvenstvu ima poprilično, ali nekoliko njih prednjači. Takav pojedinac postaje svrha sam sebi. Njegovo ime postaje znakom za puno više od nogometa, postaje znakom stavova, opredjeljenja i načina života i razmišljanja. On više nije posrednik u ljepoti nogometa kao igre, nego je subjekt i objekt igre. Njegov izgled, način hodanja i odijevanja, izrazi lica, pokreti i frizura postaju konačni cilj njemu samome, ali i brojnim njegovim obožavateljima/icama koji u njemu vide svojevrsni ideal. U svakom trenutku i na svakom mjestu takav pojedinac njeguje kult vlastite osobnosti.
Nauk i moral – od ideala do izokrenutosti i natrag
Druga važna karakteristika religije je nauk koji po svojoj definiciji predstavlja djelotvoran znak nevidljive stvarnosti te ima objaviteljsku i posredničku funkciju (T. Ivančić). Za nauk važnu ulogu igra i simbol, on je zapravo taj objaviteljski jezik i po njemu čovjek participira u svetome. Ako pogledamo put sportskog nauka kroz povijest vidjeti ćemo veliku razliku u onome što je nekada sport, uvjetno rečeno predstavljao, a što često predstavlja danas.
Stari Grci su na prvim Olimpijskim igrama ustanovili ono pravilo kako je važno sudjelovati, a ne pobijediti. Godinama je to uistinu bio sportski nauk kojega se doživljavalo realnim. Danas, kada čovjek kaže tako nešto, proglasi ga se romantikom i naivčinom. Istina je da je izraženi natjecateljski duh i želja da se bude što bolji donijela izraženu kvalitetu i danas nije nemoguće da jedna velika reprezentacija poput Španjolske izgubi 5:1 na otvaranju Mundijala. To osobitu slast donosi nama, zaljubljenicima u nogomet, koji uživamo u napetosti i drami svake utakmice. No, ne može se ne primijetiti kako se poremetio taj temeljni nauk o važnosti sudjelovanja. To možda i nije tako loše jer je ovaj nauk o važnosti sudjelovanja ponekad minimalistički, ali problem nastaje onda kada se od sportaša očekuje više nego što oni mogu dati. Mi Hrvati, u odnosu prema svim našim reprezentacijama, u tome smo apsolutni prvaci. Tada se događa da niti sportaši niti navijači ne mogu biti sretni i zadovoljni jer i jedni i drugi poremetili su realnu sliku svojih mogućnosti i, u skladu s njima, svojih očekivanja. Temeljni nauk sporta je danas pobjeda i to je zapravo temeljni nauk cijele naše moderne civilizacije. Pobjeda na neki način postaje božanstvo koje daje moć, ugled, slavu i užitak.
Treća važna karakteristika religije je moral. Po prof. Ivančiću moral predstavlja svetu povijest i ima egzemplarnu ulogu – on upućuje kako se ponašati pred svijetom i pred svetim. U ovome se vide jasne karakteristike sporta kao religije, kao stila života i ponašanja u odnosu prema drugima i prema božanstvu, tko ili što god to božanstvo bilo. I moral i nauk – i način života i temeljni razlozi bavljenja sportom vraćaju se u svijetu današnjice svojem izvornom smislu. Ljudi su uistinu umorni od tih sportskih veličina koji su postali sve osim sportaši. Traže se, s druge strane, oni koji se sportom bave najprije zato jer sport vole. Za pretpostaviti je da će, unatoč brojnim milijunima eura kojima se plaćaju neki sportaši, ljudi sve više i više cijeniti one koji igraju srcem.
Treća važna karakteristika religije je moral. Po prof. Ivančiću moral predstavlja svetu povijest i ima egzemplarnu ulogu – on upućuje kako se ponašati pred svijetom i pred svetim. U ovome se vide jasne karakteristike sporta kao religije, kao stila života i ponašanja u odnosu prema drugima i prema božanstvu, tko ili što god to božanstvo bilo. I moral i nauk – i način života i temeljni razlozi bavljenja sportom vraćaju se u svijetu današnjice svojem izvornom smislu. Ljudi su uistinu umorni od tih sportskih veličina koji su postali sve osim sportaši. Traže se, s druge strane, oni koji se sportom bave najprije zato jer sport vole. Za pretpostaviti je da će, unatoč brojnim milijunima eura kojima se plaćaju neki sportaši, ljudi sve više i više cijeniti one koji igraju srcem.
Krist kao savršeni izbornik
Sve ovo gore navedeno opravdava onu početnu tezu kako je sport danas u 21. stoljeću ima jako puno karakteristika religije. Treba li se zato kršćanstvo bojati sporta? Ne, jer sport ipak nije ni religija, a još manje vjera. On, istina, nudi vječnu slavu onima koji se u njemu ostvare kao vrhunski, ali i ta slava ostaje samo ovozemaljska. Prava religija uvijek je usmjerena na vječnost. Tu vječnost brojni su sportaši otkrili u Kristu, a među njima i neki koji nastupaju i na ovom prvenstvu. Naša reprezentacija bogata je primjerima igrača koji otvoreno i jasno svjedoče svoju vjeru i svoje pripadanje Kristu, a mi ćemo samo spomenuti vratara Stipu Pletikosu ili mladoga Matea Kovačića. Jedan od ponajboljih napadača svijeta nekada, Brazilac Kaka jedan je od takvih primjera. On ne krije da je Kristov učenik, kršćanin, a jednom je čak kazao kako razmišlja postati pastor nakon što se prestane profesionalno baviti nogometom. Uz ove poimence nabrojane, i brojni drugi nogometaši i sportaši uopće svjedočeći svoju vjeru i svrstavajući se u ekipu Krista – savršenoga izbornika na divan način pronose među ljudima, osobito među mladima, sve one vrijednosti koje kršćanstvo nudi svijetu i najvrjednije od svega – svjedočanstvo osobnoga susreta sa Kristom.
Završni udarac – usmjeriti čežnju
Švicarski protestantski teolog Karl Barth izrazio se negativno prema religiji. Za njega religija je nevjera – grijeh, jer u religiji čovjek pokušava zahvatiti Boga. Kršćanstvo, pak, za njega je pozitivno jer je vjera, ne religija, a u vjeri Bog zahvaća čovjeka. Ne moramo se složiti sa svakom Barthovom tvrdnjom, ali možemo poželjeti i raditi na tome da nas Gospodin zahvati. U tom smislu, što učiniti?
Odgovor je vrlo jednostavan: jedini put je onu čežnju s početka priče, čežnju svakoga čovjeka za Gospodinom, čovjekovu duboku religioznost usmjeriti prema Kristu. Krist je taj koji čovjeku daje mogućnost da nadiđe samoga sebe, a u nadilaženju samoga sebe mi otkrivamo pravu religiju, onu koja je otvorena Bogu – kako ističe američki teolog Paul Tillich. Na tom putu trebali bismo prihvatiti i pomoć sporta i sportaša kao onih stvarnosti koje moramo otvoriti Kristu i koje onda mogu pomoći da cijeli svijet otvorimo Kristu. U otvorenosti Kristu krije se i naše kršćansko poslanje koje je izvrsno izrazio Joseph Ratzinger sljedećim riječima: „Kršćanin ne bi učinio dovoljno za braću kada ne bi naviještao da Krist prije svega donosi spasenje od grijeha; kada ne bi naviještao stvarnost otuđenja te istodobno stvarnost milosti koja nas izbavlja, oslobađa; ako ne bi naviještao da je za obnovu našeg izvornog bitka nužna pomoć izvan nas; ako ne naviješta da ustrajanje na samoostvarenju i samootkupljenju ne vodi u spas nego u propast. Ako ne naviješta, naposljetku, da je za spasenje potrebno prepustiti se ljubavi.“
