Čovjek će se uvijek pitati što je život bez odnosa, ali odgovor je samo jedan: isto što i odnos bez života, besmislica i tragična nemogućnost.
Jezik pripada racionalnim bićima. On predstavlja sredstvo kojim misao biva izrečena. Iz jezika ogledamo svoju egzistenciju, te stvaramo povijest koja nas čini svjedocima trenutka koji obogaćen naslijeđem sadrži protežnost koja nadilazi taj isti trenutak. Čovjek je biće iskustva koje mu pomaže uvidjeti povijesno, dok životinje nemaju percepciju povijesti, čiste su individue, iako ih prirodni nagon ponekad ujedini. Životinja kao Sizif uvijek polazi iznova i uvijek je u stanju početka, odnosno i kad ugiba u stanju je početka, zaustavljena u vremenu, lišena egzistencije bez memorije patosa. Čovjek je individualna supstancija racionalne naravi, zaključuje Boetije (zadnji Rimljanin i prvi skolastik). Još ranije Augustin tvrdi osoba (persona) je apsolutni, a ne nikako relativni termin. Čovjek, iako zaseban, biće je odnosa (odnošaja), jer u svojoj naravi nosi sliku Boga koji je u sebi odnos. Dakle, čovjek je individua koja prepoznaje u sebi sposobnost relacije, relacije koja ostvaruje zajedništvo, a zajedništvo posjeduje moć kreacije koja stvara povijest. Tako čovjek u relaciji nadrasta životinju, i stvara zajednicu u povijesti i za povijest! I upravo povijest stvorena od zajednice, čini trajni spomenik o toj istoj zajednici kao memoriju ili nasljeđe novim naraštajima.
Upravo Krist naglašava i govori o relaciji kad odgovara nekom zakonoznancu na pitanje: „Tko je moj bližnji?“ (Lk 10,29). Jer ukoliko relacija nije plemenita i ostvarena, ona u sebi nosi znak iliti predstavlja stanje za znak osporavanja (nemogućnost dobra), te pospješuje nastanak zla, patnje, stradanja, kaotičnih stanja čovjeka, čemu je svjedok (krvava, destruktivna) povijest. Čovjek je pozvan na odnos, i upravo na tome stoji ili pada čovjek, čovječanstvo. Tko je moj bližnji? U Lukinom evanđelju, u jednoj od brojnih prispodoba (Lk 10,30-35), Isus govori o nekom čovjeku koji bijaše napola mrtav. Ta slika govori o stanju koje vapi za odnosom. Prođe, kaže Isus, i levit i svećenik, opaziše ga, ali prođoše. Čini se kao da Isus naglašava važnost opažanja stanja koje traži relaciju. Nadalje čitamo, smilova mu se neki putnik Samaritanac. A taj iz druge oblasti, područja, iako stranac opazio je stanje, ali ne i žrtvu stanja. Kako? Nakon pomoći koja je bila nužna, potrebna, važna, prepušta ga gostioničaru na njegu, i odlazi dalje. Samaritanac time biva shvaćen kao onaj koji ne ulazi cijelim svojim bićem u odnos s nevoljnikom, nego on ostavlja samo potrebni trag odnosa koji je početak društvenog življenja.
Samaritanac, lijepo piše Ante Vučković, je prvi fenomenolog i prije Edmunda Husserla, jer je prepoznao važnost i urgentnost situacije (bitno o stvari), no nedovoljno za čovjeka potrebnog patosa. Može nam se činiti kao da je Kant na osnovi Samaritanca izveo svoj kategorički imperativ. Ali Krist pita tko je moj bližnji, a ne kako se odnositi prema bližnjem. Drugim riječima, nije riječ o etičkom zahtjevu kojega bi trebalo ispuniti zbog toga što postoje potrebni ljudi, nego je riječ o potrebi da ja uđem u živi odnos s drugim. Isus kao da želi otvoriti oči za ljudsku sposobnost stvaranja odnosa. Upravo je Ivan Illich, kontroverzni teolog i sociolog, naglašavao važnost odnosa, a kritizirao prepuštanje institucijama (gostioničaru) u ovom slučaju nevoljnika od strane Samaritanca. Jer napušten i lišen odnosa čovjek u instituciji ponekad postaje objekt. Institucije čine iz svoga ustrojstva umjetni odnos, odnos imperativa, premda taj imperativ može dozirati valjan odnos i patos prema drugome, on je kao prvo ili prije svega imperativ. Odnos mora biti utemeljen na slobodi iz ljubavi, jer sam drugi je stvoren iz ljubavi za slobodu. Nema sumnje, čovjek je biće relacije, odnosa! I u tom odnosu čovjek mora biti svjedok svoje zbiljnosti koja pomaže drugom u patnji. Čovjek uvijek mora biti u odnošaju, on mora biti biće za. Ukoliko to ne bude, riješit će patnju na način kaotične mogućnosti, a ta je da umjesto patnje ukloni patnika. Čovjek će se uvijek pitati što je život bez odnosa, ali odgovor je samo jedan: isto što i odnos bez života, besmislica i tragična nemogućnost. Budimo drugima trajno drugi, jer bez toga trajnog mi kao Samaritanac odlazimo na put daleko od drugoga.
