Kršćanska vjera ne podrazumijeva samo predmet vjerovanja u sadržaje nego i vjeru u živoga Boga. Taj čin zahtijeva međusobni odnos ljubavi između Boga i vjernika (usp.: Rim 10,10) koji nije statičan, nego dinamičan.
Čovjek je po svojoj naravi i po svome pozivu religiozno biće koje je sposobno ući u zajedništvo s Bogom. Upravo to zajedništvo čovjek najčešće ostvaruje preko religije, a religija je nadasve povijesno-kulturni pojam. To nas dovodi do pitanja: prethodi li religija vjeri, što znači da uvelike određuje sadržaje vjere, ili vjera prethodi religiji, što, s druge strane, znači da su sadržaji religije određeni s osobitim pouzdanjem? Na to pitanje ljudi (a)teističkih stavova daju suprotne odgovore. U svakom slučaju, osobnim činom vjere pojedinac prihvaća religiozne sadržaje i prema njima osmišljava vlastitu egzistenciju. Kako pojedinac nikad ne egzistira sam nego je uvijek u interakciju s drugima, religija postaje društvena pojava. Kao društvena pojava, religija ima posljedice u kontekstu političkog, gospodarskog i kulturnoga života.
Zbog toga već u starome vijeku, religija bijaše podložena raznim kritikama. Srećom, kršćanstvo se uspjelo uspješno obraniti sagradivši most između boga filozofa i Boga Biblije, pritom se obilno služeći filozofijom Platona i Aristotela. Odbacivši sav svijet antičkih religija i njenih običaja, rana se Crkva opredijelila za areligioznost i poricanje ateizma.
No, početkom novovjekovne znanosti s Descartom i Pascalom, dolazi do novog razumijevanja razuma i vjere. Ako se u doba srednjeg vijeka moralo u sve bezuvjetno vjerovati, u novovjekovnom svijetu nije više tako. Sada se religija sve više povlači u defenzivu i mora se hrvati s raznim pitanjima. U tom vremenu, Hegel stvara novu sveukupnu koncepciju boga, Feuerbach tvrdi da je božansko i apsolutno u religiji i filozofiji tek projekcija ljudske biti i čežnja ljudskog srca za savršenošću. Nakon njih, odaslane su dvije najveće kritike religije i vjere: prva dolazi od njemačkog filozofa Karla Marxa koji je rekao da je religija opijum tj. sredstvo socijalnog umirenja i utjehe, druga je Freudova, a on je izjavio kako je religija iluzija tj. izraz neuroze i psihičke nezrelosti. Sve do danas mnogi će napadati religiju. Tako, npr. Eksplicitni ateizam znači izrazito nijekanje Boga. Novovjekovni ateizam predpostavlja negiranje realnosti bitka ili bilo kakva njegova reda. I konačno, javlja se stav da o Bogu ne možemo ništa tvrditi, poznat pod imenom agnosticizam.
Kroz povijest religija, postoje dokazi da su neki ljudi vlastitu apstraktnu (malo)umnu konstrukciju nazivali bogom pa se se uime toga Boga prinosile ljudske žrtve, učila apsurdna, tobože, religiozna učenja, vjerovalo se da je tu „božju“ konstrukciju moguće potkupiti novcem, žrtvom prinosnicom (paljenicom, okajnicom) pa sve do podržavanja antisemitizma, nasilnog pokrštavanja, križarskih ratova, borbe protiv vještica i progona znanstvenika. „Mea culpa!“ izreći će uime Katoličke crkve blaženi papa Ivan Pavao II. i time zatražiti opći oprost. Sve nam to govori kako svaki čovjekov odnos prema transcendentnom objektu, nedvojbeno sadrži dio stanovite projekcije što opet ne znači da taj objekt ne može egzistirati neovisno o našoj projekciji. Sve je to utjecalo da se danas kršćani u svijetu osjećaju dekristijanizirani.
Potrebno je ponovno obnoviti povjerenje u Isusa Krista te se približiti evanđelju kojeg je svijet odbacio. Povodom toga papa Benedikt XVI. apostolskim pismom „Vrata vjere“ proglasio je Godinu vjere koja je započela 11. listopada 2012. na pedesetu obljetnicu Drugog vatikanskog koncila. Nakon ovog datuma, u crkvenim katoličkim krugovima počela su mnoga teoretiziranja i polemiziranja kako bi se što bolje predstavila snaga i ljepota vjere. Ipak, držim da ćemo najbolje manifestirati snagu i ljepotu vjere ako ne budemo robovali grijehu te ako budemo pritjecali u pomoć obespravljenima, bolesnima, siromašnima (duhovno ili materijalno) i svima koji su na društvenoj margini (usp.: Jak 2, 14-18).
Potrebno je ponovno obnoviti povjerenje u Isusa Krista te se približiti evanđelju kojeg je svijet odbacio. Povodom toga papa Benedikt XVI. apostolskim pismom „Vrata vjere“ proglasio je Godinu vjere koja je započela 11. listopada 2012. na pedesetu obljetnicu Drugog vatikanskog koncila. Nakon ovog datuma, u crkvenim katoličkim krugovima počela su mnoga teoretiziranja i polemiziranja kako bi se što bolje predstavila snaga i ljepota vjere. Ipak, držim da ćemo najbolje manifestirati snagu i ljepotu vjere ako ne budemo robovali grijehu te ako budemo pritjecali u pomoć obespravljenima, bolesnima, siromašnima (duhovno ili materijalno) i svima koji su na društvenoj margini (usp.: Jak 2, 14-18).
Kršćanska vjera ne podrazumijeva samo predmet vjerovanja u sadržaje nego i vjeru u živoga Boga. Taj čin zahtijeva međusobni odnos ljubavi između Boga i vjernika (usp.: Rim 10,10) koji nije statičan, nego dinamičan. Smatram da se intenzivni odnos s Isusom Kristom ne može drugačije okarakterizirati nego kao čudo; skok u prazno; u prazan prostor po Božjoj milosti. U Bibliji je na više mjesta istaknuta razlika između vjerovanja u Boga i vjerovanja Bogu. U Starom zavjetu Bog podučava i upozorava preko proroka Izaije, Amosa, Jeremije, Miheja i Hoše (usp.: Iz1, 11-7, Am5, 21-24, Jr6, 20, Mih6, 6-8, Hoš 8, 11-13) na opasnost izokretanja vjere ka krutoj tradicionalnosti i običajima koji se sastoje od ponavljanja formula i obreda. Čitajući Novi zavjet primjećujemo kako Isus često dolazi u oštar sukob s farizejima i pismoznancima (usp.: Mt 15, 1-12) koji su bili u modernom smislu animatori i čuvari religije kao propisanog instituta.
Nikakva religija ne može nam dati odgovore ukoliko nemamo osobne vjere. Uzor vjere prema sv. Pavlu jest Abraham čiji život nije obilježen ni vjernošću Zakonu ni hramskim kultom, već jedino vjernošću Bogu i Njegovoj riječi. On je se našao u tišini, u bezvremenskom prostoru. Samo on i Božja riječ. Danas je tišina (ali ne i šutnja!) u buci svijeta itekako važna. Potrebno je sam stati pred (ne)poznatog Boga ma koliko to nekada bilo nelagodno i upoznati sebe kao vjernika i ne vjernika te hrabro priznati: „Vjerujem, Gospodine; pomozi mojoj nevjeri.“ (Mk 9,24).
