U ponedjeljak, 30. travnja 2012., naša bogoslovna zajednica zajedno s meštrom fra Ljubom Kurtovićem zaputila se u posjet Gradu Heroju.
Dugujemo zahvalnost za ljubaznost i gostoprimstvo braći franjevcima samostana sv. Filipa i Jakova u Vukovaru koji su nam odmah po dolasku dodijelili sobe u kojima smo prespavali i okrijepili nas s fantastičnim ribljim paprikašem. Gvardijan nas je upoznao s bogatom poviješću samostana. Potom je u primaćoj dvorani prikazan kratak dokumentarni film koji nas je vratio u ratna vremena strašne ali i slavne povijesti Vukovara, da bismo zatim na licu mjesta uz našeg vodiča Marija posjetili lokacije na kojima su Hrvati umirali od 1991. do 1992. godine.
Vukovarska bolnica jedno je od takvih mjesta. Na nju je bešćutni agresor svakodnevno ispaljivao sedamsto granata. Voditeljica muzeja Nevenka Soldo provela nas je kroz nekada krvave hodnike prepune ranjenika, a sada pretvorene u memorijalni centar. Lutke od stiropora omotane zavojima, dječji inkubatori, operacijski stolovi govorili su o potresnoj patnji nevinih i otvorili nam takve dimenzije života koje nam nije mogla dati niti jedna teološka knjiga.
Sljedeće naše odredište bila je vojarna na Sajmištu. Iz blizine smo gledali tenkove, topove, minobacače, nekadašnje sijače smrti, a sada nepomično i zarhđalo željezo u slobodnom Vukovaru. Tromjesečna obrana i odolijevanje napada na Vukovar ostavila je četiristo do šeststo uništenih neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila te trideset uništenih zrakoplova. Ove činjenice danas su veliki izazov modernim vojnim stratezima koji su naprosto prisiljeni uzeti novu komponentu u ratnoj vještini koju su oni stručno nazvali „motivacijom“. Ta motivacija za nas nema drugog značenja doli: zaljubljenost u svoju domovinu i spremnost da se umre ako ne možemo slobodno živjeti. A takvo što se ne nalazi u strateškim udžbenicima.
Sljedeće naše odredište bila je vojarna na Sajmištu. Iz blizine smo gledali tenkove, topove, minobacače, nekadašnje sijače smrti, a sada nepomično i zarhđalo željezo u slobodnom Vukovaru. Tromjesečna obrana i odolijevanje napada na Vukovar ostavila je četiristo do šeststo uništenih neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila te trideset uništenih zrakoplova. Ove činjenice danas su veliki izazov modernim vojnim stratezima koji su naprosto prisiljeni uzeti novu komponentu u ratnoj vještini koju su oni stručno nazvali „motivacijom“. Ta motivacija za nas nema drugog značenja doli: zaljubljenost u svoju domovinu i spremnost da se umre ako ne možemo slobodno živjeti. A takvo što se ne nalazi u strateškim udžbenicima.
Sljedeće mjesto koje ne treba posebno predstavljati je Ovčara. Na tom je mjestu egzekutor ubio između dvjesto pedeset pet i dvjesto šezdeset četiri civila i vojnika većinom Hrvata.Sve žrtve iz Vukovara dostojno su pokopane na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata. Najljepše hrvatsko groblje ima devetsto trideset osam bijelih križeva. Svaki križ simbolizira jednu žrtvu iz Vukovara koja ni u smrti ne napusti svoj grad. Pred takvom slikom jedino što smo mogli jest pokloniti im se i zahvaliti.
Nakon prespavane noći putujući iz Grada Heroja bilo je nemoguće ne postaviti jedno od mnogih pitanja koja će vječno ostati izgubljena u slavonskim ravnicima: Zar nije paradoks da oni koji su nazivali Vukovar svojim gradom izvrše urbicid i ostave iza sebe pustoš i smrt? Htjeli su ubiti Vukovar, ali ostao je hrvatski narod i unatoč moralnim strašilima sačuvao, više nego ikad prije, svoju povijest i svoje dostojanstvo. Ne sumnjamo da će se grad uz zalaganje vlasti i Vukovaraca jednom sasvim materijalno obnoviti i molimo se „Gospi od utočišta“ u Aljmašu da uz Božju pomoć i zauzeti rad franjevaca, dođe i korjenita duhovna obnova gradu.
Sljedeći naš cilj bio je posjet i razgledavanje osječke konkatedrale i đakovačke katedrale. Ručak su nam pripremili bogoslovi đakovačkog sjemeništa. Ovim putem zahvaljujemo njima i njihovu duhovniku don Boži Radošu na gostoljubivosti i ugodnom društvu. Na povratku u Zagreb uživali smo u prekrasnim slavonskim pejzažima i tako na lijep način završili naše putovanje.
