U grčkim tragedijama često bi se bogovi umiješali kako bi riješili neku kompliciranu situaciju. Naime, bog bi se spustio strojem iznad glumca i raspleo neku radnju obično na sretniji način od očekivanog tragičnog. No danas se bogovi neće spustiti na zemlju.
U današnje vrijeme „kršćanski“ je Zapad u kulturnome smislu utemeljen na autonomiji, na horizontalnosti demokracije i na poštivanju slobode religija. Bilo bi dosadno, a prije svega ne ozbiljno kada bih ovdje kritizirao sekularizaciju kao otpad od Boga i kao puku dekadenciju. Ne mogu se ovdje upuštati ni u činjenice judeo-kršćanskih korijena europske kulture i kršćanskih zasluga za demokratsko oblikovanje društva. Radije želim govoriti o kršćanskoj odgovornosti u vidu demokracije i sekularizacije, kao prilici za neoptrećeno, autentično življenje vjere, koja od kršćana traži osobnu odluku, predanost i angažman.
U grčkim tragedijama često bi se bogovi umiješali kako bi riješili neku kompliciranu situaciju. Naime, bog bi se spustio strojem iznad glumca i raspleo neku radnju obično na sretniji način od očekivanog tragičnog. No danas se bogovi neće spustiti na zemlju. Ovo je vrijeme odgovornosti društva i prilika za autentično kršćanstvo. Sekularizacija označava zrelost svijeta a ta zrelost traži društvenu autonomiju koju je naš Stvoritelj upisao u svako ljudsko stvorenje. Zbog toga kršćanska autonomija nije apsolutna, nego uvijek pred očima ima Stvoritelja. Držim da je potrebno ponovno uspostaviti dijalog među onima koji misle drugačije, te obrazložiti nadu koja je u nama (usp.:1Pt, 3-15), smisleno, argumentirano i vjerodostojno.
U našem hrvatskom narodu, poslije komunističke demagogije (a i bolne privatizacije) u politici, ostalo je ne malen broj onih koji su današnji oblik vlasti nazivali buržoaskom demokracijom. Tim više osjećam dužnost takve političare a i njihove istomišljenike s blagošću napomenuti: Problem nacije nije samo vezan za vladajuću klasu nego se tiče svih nas. Kada se zakonskim prijedlogom napada moral ili nacionalno dobro tu smo svi odgovorni. Odgovornost je utoliko veća ako statistika kaže da u Hrvatskoj živi oko 87,83% katolika. Zar je moguće da se u većinskoj katoličkoj zemlji koja ima opći moralni autoritet, razrađene, jasne i jednoznačne detaljne stavove o svim pitanjima i područjima osobnog, obiteljskog, društvenog, ekonomskog, političkog i svakog drugog područja života, donose zakoni koji su na uštrub tog istog naroda i njegove vjeroispovijesti? Zar i jedna vlada u suvremenoj pluralističkoj politici može biti sustavno nesposobna za politički kompromis? Dakle, ne govorim o teokraciji, nego o demokratskom društvenom uređenju u kojem se prihvaćaju ona rješenja za koje se izjasni većina, pod uvjetom da su ta ista rješenja poštena i pravedna prema svima na koje se odražavaju posljedice istih.
Religija i politika ne smiju se izmiješati, Crkva i država stopiti ali su oni ipak povezani u jezgri osobe. Crkva posjeduje vlastitu viziju svijeta, čovjeka i suživota. Jedan dio Crkve koji takvu viziju ignorira, nastoji je svesti na ograničene prostore srca i duše umanjujući veličinu Isusa Krista koji je također i kozmički Bog. Drugi dio Crkve reći će da je apolitičan. Tu je riječ o onima koji su se poistovjetili sa uspostavljenim poretkom pa (ne)svjesno podupiru programe koji proturječje temeljnim sadržajima vjere i morala. Treći dio su pravi Kristovi učenici koji vođeni svojom kršćanskom sviješću poput Thomasa Morea dolaze u sukob sa svim političkim strukturama koje vrijeđaju načela naravne etike. A kada političko djelovanje dolazi u dodir s moralnim načelima tada zauzetost katolika mora biti još izraženija pod teretom veće odgovornosti.
