Put(okaze) prema natrag, prema vječnosti, prema Gospodinu imamo i na njima smo zahvalni sv. Benediktu.
Netko je jednom lijepo primijetio kako čovjek, ovakav kakav jest, jedino vrijeme koje ima je ovo vrijeme u kojem živi. Ovdje, u ovoj stvarnosti koja je često dolina smrti, čovjek zasluži ili ne zasluži vječnost. U koracima koje čini svaki dan, čovjek ima priliku vratiti se na početak, u ono vrijeme kada između njega i Stvoritelja nije stajala prepreka grijeha. Cijeli čovjekov put, kroz sve civilizacije i sva vremena, zapravo je pokušaj povratka u to blaženo vrijeme – na početak. Izvire to negdje duboko iz čovjeka, dolazi to iz skrovitosti ljudske duše tu negdje na površinu i čovjek to ne može zanemariti. I čovjek pokušava.
Negdje tamo na početku onoga što danas smatramo pod pojmom Europa, stoji jedan čovjek, redovnik, svetac – stoji Benedikt. Usadio je korijene današnjoj Europi. Usadio je korijene tolikim redovnicima i redovnicama koji su slijedili iza njega, usadio je korijene meni i tebi. I papa ga je proglasio zaštitnikom Europe, a njegovo ime nosi papa u miru Benedikt XVI. Ovaj veliki svetac, čiji blagdan danas slavimo, jedan je od najsvjetlijih primjera toga povratka ka Gospodinu, povratka koji je bio njegov životni projekt i postao životni projekt tolikih poslije njega.
Ponekad nas ljudi iznenade nekim svojim zaključcima. Začudimo se kako to netko zna tako dobro prepoznati i formulirati ono što je u tom trenutku važno. Često u ljudskim postupcima vidimo i Božje nadahnuće i kako vrijeme prolazi, uživajući plodove, mi se uistinu uvjeravamo kako Bog uistinu djeluje preko tog određenog čovjeka. Gospodin je djelovao preko Benedikta. Benedikt nije bio demagog. Ne znamo koliko je pričao, ali znamo da je znao naglasiti i istaknuti ono važno i to je i učinio: Moli i radi – Ora et labora, tako je govorio Benedikt i tako je i živio. U ovom njegovom geslu mi i danas, više od petnaest stoljeća, prepoznajemo zraku Božje Providnosti, zraku koja je bila tako snažna da je obasjavala stoljeća i narode.
Jednostavno, a potpuno rečeno. Moli i radi. Još jedan dokaz da se dubina krije baš u jednostavnosti. Stoljeća su prolazila, mijenjala se kraljevstva i društvena uređenja, toliki su otišli sa ovoga svijeta, a ostao je ideal. Ostalo je ono Moli i radi, življeno i nasljedovano u srcima i djelima kćeri i sinova svetoga Benedikta.
Moli i radi – put do savršenstva.
Moli i radi – staza koja vodi životu.
Moli i radi – putokaz prema natrag, prema početku, prema vječnosti.
Danas su u svijetu u krizi baš te dvije stvarnosti. Moderni čovjek zaboravio je moliti, a kao posljedica je ta strašna tjeskoba koja se nadvila nad tolike kojima je uskraćeno pravo na rad. I ne treba neko osobito znanje da bi se to zaključilo, dovoljno je samo čitati iz svega što nas okružuje.
Put prema natrag zapravo je put prema Gospodinu koji nam dolazi u susret. On može i želi zahvatiti sve naše smjerove i svako naše kretanje i usmjeriti ga u vječnost, u sebe. Put(okaze) prema natrag, prema vječnosti, prema Gospodinu imamo i na njima smo zahvalni sv. Benediktu.
