Što je to Europa? Europa se odbacivanjem kršćanske vizije i uljudbe (što se očitovalo nespominjanjem Boga i kršćanstva u Ustavu) našla duhovno prazna u trenutku svoga najvećeg ekonomskog uspjeha. Iako je ovaj Ustav odbačen, bilo bi iluzorno misliti da će se u idućem nešto promijeniti u vezi s tim.
Proteklih smo dana bili svjedoci nekoliko događaja koji će zasigurno obilježiti budućnost europskog kontinenta, a koji su vezani uz Europski ustav. Prvi je svakako njegovo odbacivanje od strana birača u Francuskoj i Nizozemskoj, unatoč jakoj kampanji vlasti u obje zemlje da se prihvati. To je omogućilo Velikoj Britaniji odgoditi svoj referendum i tako izbjeći optužbe da opet 'minira' ujedinjenje Europe. Drugi bitan događaj je neuspjeh oko dogovora u vezi s proračunom za petogodišnje vremensko razdoblje. Ta dva događaja su prošlost, ali mislim da jako dobro pokazuju kako bi mogla izgledati europska budućnost.
Najprije nešto o Ustavu. Većina onih koji su bili protiv njega nije ga ni pročitala, makar su ga svi Francuzi dobili na kućnu adresu, a i svi ostali su ga mogli naći na Internetu. Doduše, pitam se jesu li ga pročitali i oni koji su glasovali za njega. To pokazuje očiglednu nezainteresiranost za "Europu" (što je danas prilično besadržajan pojam) i to u zemlji koja je jedan od utemeljitelja EU-a. Ne bih se čudio da se htjelo poručiti da ljudi od svoje vlade očekuju da se bavi njihovim, a ne bruxelleskim problemima. Kada sam čuo da je Ustav propao, bilo mi je na trenutak drago, iako mislim da će se to negativno odraziti na Hrvatsku (i ne samo nju). To će usporiti proširenje, a u tom smjeru naša vlada ulaže sve napore i svako će odgađanje ulaska u EU štetiti na više područja. Čija je krivnja što smo u situaciji da ovisimo o odlukama stranih birokrata, nije tema ovoga članka. Druga je stvar da je Ustav privremeno 'pao', ali ne vjerujem da je definitivno propao. Mislim da će se uskoro opet pojaviti s 'kozmetičkim' promjenama, s tim da će njegovi tvorci već naći načina da zaobiđu moguće ponovno odbijanje u nekoj državi, makar ona bila velika i važna kao Francuska ili Britanija. S obzirom da su u EU dosada države-članice načelno bile ravnopravne, nije teško predvidjeti da će to značiti drastičan pad utjecaja manjih, pogotovo novih članica. Treća je stvar da se sve više čuje teza kako se o stvarima kao što je Ustav (za konkretni mnogi govore da ga je bolje zvati Ustavni ugovor) ne treba odlučivati na referendumu. Istina je da se često mnoštvo pretvori u masu koja ne razmišlja logički, ali teza da nas zato trebaju voditi i odlučivati o najbitnijim stvarima neki 'prosvijećeni' kad već 'glupi narod' ne zna odlučiti kako treba (makar to nitko tako ne formulira, ali se ta misao krije iza toga) je više nego opasna i strah me zamisliti kamo vodi.
Sve ovo pokazuje da se projekt ujedinjene Europe (nažalost) pretvorio zapravo u projekt političke elite i da se tako važna ideja odvojila od onih koji bi joj morali biti nositelji, naime samih građana. Rasprava o EU proračunu je pokazala da je novac zapravo kriterij na kojemu ta ideja stoji ili pada. Zanimljivo je i znakovito da su samo nove članice bile spremne žrtvovati dio novca koji bi im pripao da se spasi taj proračun. Bojim se da se time pokazalo da još samo 'novi' vjeruju u Europu kao nešto više od ekonomske zajednice.
Sada smo na najvažnijem pitanju: Što je to Europa? Dakako, zemljopisno je kontinent, ali ju se danas ne može shvaćati samo u tom smislu, jer što bi inače tražio Izrael na pjesmi Eurovizije ili Turska kao kandidat za EU? Bojim se da na ovo pitanje trenutno nije moguće odgovoriti. Europa se odbacivanjem kršćanske vizije i uljudbe (što se očitovalo nespominjanjem Boga i kršćanstva u Ustavu) našla duhovno prazna u trenutku svoga najvećeg ekonomskog uspjeha. Iako je ovaj Ustav odbačen, bilo bi iluzorno misliti da će se u idućem nešto promijeniti u vezi s tim. EU trenutno ni sama ne zna što je povezuje, kamoli da bi to izvana bilo vidljivo.
Današnji je papa Benedikt XVI (kojemu je, očito, Europa posebno na srcu) dok je bio još kardinal naveo nekoliko posljedica takve situacije: gubljene utjecaja Europe u svijetu usporedo s dominacijom SAD-a te jačanje Azije i Afrike. Na religioznom području se to očituje jačanjem islama, ne samo zbog jačanja ekonomske moći islamskih zemalja nego ponajviše zato jer islam ima svijest da može ponuditi vrijedan duhovni temelj za život naroda, temelj koji je izgleda iskliznuo iz ruku stare Europe, koja se tako unatoč njenoj trajnoj političkoj i ekonomskoj moći sve više smatra osuđenom na propadanje i zalaz. I velike religiozne tradicije Azije (osobito njezina mistična komponenta koja svoj izraz nalazi u budizmu) pokazuje se kao duhovna snaga protiv Europe koja niječe svoje religiozne i moralne temelje. J. Ratzinger citira Toynbee-a koji je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća rekao 'od 28 kultura koje smo mi identificirali… 18 ih je nestalo, a devet od preostalih deset – stvarno sve osim naše – pokazuju da su već smrtno ranjene', pitajući se pritom tko bi danas ponovio te riječi. Pitajući se kamo dalje, J. Ratzinger je ponudio nekoliko temeljnih moralnih smjernica: potpuno poštivanje dostojanstva čovjeka u svim okolnostima, zaštitu braka i obitelji u prirodnom obliku te poštovanje prema onome što je za drugoga sveto, a posebno prema Bogu. Iako on smatra da su sve tri navedene stvari ugrožene i objasnio je kako, prenosim samo dio onoga što je vezano uz treću točku: 'U našem današnjem društvu se, hvala Bogu, kažnjava onaj tko ne poštuje vjeru Izraela, njegovu sliku Boga, njegove velike likove. Kažnjava se svatko tko omalovažava Kur'an i temeljna uvjerenja islama. Međutim, tamo gdje se radi o Kristu i o onome što je sveto kršćanima, sloboda mišljenja se pokazuje kao najviše dobro čije ograničenje bi značilo ugrožavanje ili čak ukidanje tolerancije i slobode. Sloboda mišljenja međutim ograničena je time da ona ne može uništiti čast i dostojanstvo drugoga; ona nije sloboda laži ili kršenja ljudskih prava. Postoji ovdje mržnja prema sebi na Zapadu, što je čudno i može se smatrati samo nečim patološkim. Zapad nastoji da se na hvalevrijedan način pun razumijevanja otvori vanjskim vrednotama, ali ne voli više samoga sebe, od svoje vlastite povijesti vidi samo nešto što je otklonjivo i rušilačko, a nije više sposoban shvatiti ono što je veliko i čisto. Europa da bi preživjela treba novo – sigurno kritičko i ponizno – prihvaćanje same sebe, ako želi uistinu preživjeti. Multikulturalnost … je ponekad ponajviše napuštanje i nijekanje onoga što je vlastito… Multikulturalnost ne može postojati bez zajedničkih konstanti, bez smjernica i ne polazeći od vlastitih vrednota…. Za svjetske kulture apsolutna profanost koja se stvarala na Zapadu je nešto duboko tuđe. One su uvjerene da svijet bez Boga nema budućnosti. Upravo zato multikulturalnost nas poziva da ponovno uđemo u same sebe.' (Preporučujem svakako pročitajte cijelo razmišljanje J. Ratzingera.)
Doduše, neki ovo interpretiraju kao izraz Vatikanskog hegemonizma, želje za vlašću i uspostavom teokracije u kojoj bi, eto, papa krunio predsjednike i kraljeve i bio apsolutni vladar. Tako je to otprilike napisao prof. dr. Jovan Mirković u Jutarnjem listu (24.6.2005.). Čini mi se da dr. Mirković ne shvaća jednu bitnu stvar: Europa utemeljena na ekonomiji se očigledno nalazi na rubu propasti. Vatikan je ne želi spasiti uvođenjem svoga terora, koji prema Mirkoviću očigledno prijeti, nego samo upozoriti da shvati tko je i što hoće ili će je povijest pomesti sa svjetske scene kao nebitnog čimbenika, jer povijest nikoga ne čeka. Opstaju samo oni koji mogu izdržati test povijesti u svom vremenu. Da bi to i Europi uspjelo mora imati čvrste temelje, a uvjeren sam da ih kršćanstvo može ponuditi. Inače će to biti kuća na pijesku koja se uruši kad navale bujice i oluje. A bila bi to ruševina velika… Na kršćanima je da učine što mogu da tako ne završi.
(Fotografija uz ovaj članak prikazuje potpisivanje Ustava ispod spomenika najmoćnijem papi u povijesti, Inocentu III. Baš čudno.)
