Povijest mora biti utemeljena na istini, koja je jamac budućim naraštajima, i koja kao temelj služi budućima da grade svoju povijest od svojih vlastitih iznašašća.
Što je nacizam? Njegova je srž Nordijska legenda, koju njeni poštovaoci smatraju kao nekakovo evanđelje i spasenje. Hitler je nije iskorijenio, nego iskoristio, da svoj pokret ovije nekakvom mističnom aureolom rasne superiornosti, koja na svoj način objašnjava njemačkom narodu svoju čar. Našao ju je, naravno, u većini njemački srdaca, budući da ona apelira na samopoštovanje germanskih plemena. Utoliko su mase lakše podlegle neodoljivom načinu, koji je Adolf Hitler propagirao. A pomalo, i skoro u isti mah, pomogli su mu najveći sinovi Njemačke svojim originalnim iznašašćem, genije - filozof Friedrich Nietzsche, koji postavlja ideal o nadčovjeku, te glazbenik - virtuoz Richard Wagner svojim operama. Wagnerove fanfare zagrmjele su na trijumfalan pohod, a ljudska savjest, sačuvana negdje u samoći, bivala je sve tiša i tiša. Njihova djela, a naročito Wagnerove opere, širili su njenu maglovitu metafiziku po većem dijelu svijeta, iako ta metafizika nije nigdje doli u Njemačkoj, sa glazbom, koja nateže nerve i estetsko osjećanje, postala vrsta narodne vjere. Ideja o superiornosti postaje osnovica njemačkog imperijalizma, najprodornijeg, koji je ikad postojao. Njemačka i njen narod postaju zasebna vrsta, masa kojoj je potrebno carstvo, u kojem sunce nikad ne zalazi, makar bilo treće i nosilo naziv Drittes Reich. Andre Suares u mračnim vremenima tridesetih godina označio je nacizam kao opasnost neminovne tragedije u svojoj knjizi Vues sur l' Europe ovim riječima: „Opjevat ću veličinu malih naroda. Samo su oni po mjeri čovjeka. Velika su carstva jedino po mjeri vrste. Mali su narodi stvorili polis, moral i pojedinca. Velika carstva nisu čak ni pojmila njihovu nužnu zakonitost i dostojanstvo. Carstvima priliči količina; kakvoća pak malim narodima.“ Njemački narod postaje vrstom, a vrsta više nije narod, nego predator neviđenih mogućnosti. Parafrazirajući riječi slovenskog sveučilišnog profesora E. Hladnika-Milharčića o Jugoslaviji možemo dijagnosticirati i stanje ondašnje Njemačke da Njemačka nije država koja u pomoć poziva vojsku (neviđenu armiju) da bi spasila svoj integritet, ona je samo vojska (armija) kojoj je za opstanak potrebna država. Njemačka je preko noći stvorila armiju, i tako Europa nakon moćne španjolske armade upoznaje silu germanskog carstva. Picassova Gurenic kao da prorokuje trans suludih opsjena, a Granada i Waterloo tek mikrokozmos njemačkog beskraja. Masa ili vrsta postaje kolektivni subjekt, a kolektivni subjekt postaje jednoumlje jedne ideje, a opet svaka ideja ima svoga kreatora. Ideja nikad ne posjeduje sadašnjost, njen poklad tek dolazi, no bit je da sadašnji vjeruju u buduće, jer to je opsjena vremena, koja nema dimenzije našeg zamišljaja. Paradoks ideje čini da jednima oduzima više nego što su spremni dati, a drugima daje više nego što su spremni primiti. To je još znao ponos hladnog Berlina čudesni Hegel – tvorac apsolutnog duha. Upravo Hitler bijaše apsolutni duh, božanstvo, kreator, savijest kolektivnog subjekta. Sva moć njemačkog imperija koncentrirana je u jednoj točci, subjekt naprosto postaje objekt, a Hitler nesvjesno ili podvjesno germanske psihe. Tijekom jedne emisije Hermann Göring posljednji čovjek renesanse, kako je sam sebe nazivao, kazao je ovo: Ja nemam savjesti! Moja se savjest zove Adolf Hitler. Ako su katolici uvjereni kako je Papa u svim religioznim i moralnim stvarima nepogrešiv, tada i mi nacionalsocijalisti s istim unutarnjim uvjerenjem jednostavno proglašavamo da je Führer za nas nepogrešiv. Kolektivni subjekt možemo definirati kao skup ljudi koji imaju mogućnost mišljenja, ali je ne koriste jer posjeduju ideju koja je već mišljena – izmišljena – smišljena.
Možemo se složiti s Hannah Arendt i kazati: ne postoji kolektivna krivica, kao ni kolektivna nevinost, jer kad bi one postojale, nitko nikad ne bi bio ni kriv ni nevin. Time se, naravno, ne poriče da postoji politička odgovornost koja, međutim, postoji potpuno nezavisno od onoga što je učinio pojedini član neke grupe i koja se stoga ne može prosuđivati na temelju morala niti joj se može suditi na krivičnom sudu. Svaka vlada preuzima političku odgovornost za djela i nedjela svoje prethodnice, a svaki narod za djela i nedjela prošlosti. Kad je Napoleon, preuzevši vlast u Francuskoj poslije Revolucije, rekao: preuzet ću odgovornost za sve što je Francuska ikad učinila od svetoga Luja do Komiteta javnog spasa, on je samo nešto naglašenije iskazao jednu od temeljnih činjenica političkog života. To znači da je svaka generacija, na osnovu toga što se rađa u povijesnom kontinuitetu, opterećena grijesima očeva kao što je i blagoslovljena djelima predaka. Ali, ta vrsta odgovornosti nije osobna, i samo se metaforički može reći da netko osjeća krivicu za nešto što nije učinio on već njegov otac ili njegov narod. Stoga je važno očistiti prošlost, napraviti rekonstrukciju povijesnog naslijeđa, otklonuti natruhe dekonstruktivnog. Ukoliko se to ne učini sadašnjost postaje mučna, a prošlost dekadencija, degradacija, destrukcija koja čovjeka koči ka budućem kojemu je po naravi usmjeren. Povijest mora biti utemeljena na istini, koja je jamac budućim naraštajima, i koja kao temelj služi budućima da grade svoju povijest od svojih vlastitih iznašašća. Bez vjerodostojne i istinite prošlosti, nema vjerodostojnih i istinitih ljudi. Oni će biti kao fantom koji nema mira, i kao ljudi u potrazi za izgubljenim vremenom minulih naraštaja. Može se dogoditi i događa se da čovjek zapada u cikličnu opsjenu, vječnog kruženja i vraćanja k starom, i tako on sam postaje opsjena u rascjepu vremena i svijetova. Postaje čovjek svoga vremena, za druga vremena, a druga vremena za druge ljude. Nitko od nas ne posjeduje istinu, mi vječno tragamo za istinom. No minule generacije moraju ostaviti trag koji vodi k vječnom traganju za istinom. Jer ukoliko nema traga, postavlja se pitanje, gdje je njihova istina? Paradoksalno se postavlja ova dijagnoza, da oni koji dolaze nakon njih neće tragati za istinom, već za izgubljenim tragovima. I tako generacije lutaju u izgubljenim tragovima minulih naraštaja, i tek ćute o onom onkraj tragova. No i u ćutanju sposobni smo napraviti nove tragove, koje vode k istini, i budućima – koji dolaze poslije nas, ostaviti poklad ljudskoga. Mi moramo biti ljudi vjere, jer samo oni koji vjeruju priznaju tragediju. Moderni čovjek lišen patosa – relativizira tragediju, i čini opsjenu Abrahama vjere, tražeći ovna – kojega nema.
